Halid Bešlić, legenda narodne muzike, još jednom je pokazao koliko mu publika znači i koliko je duboka njegova ljubav prema pjesmi, iako se u posljednje vrijeme borio s narušenim zdravljem.
Prema riječima bliskih prijatelja, pjevač je pred posljednji koncert jedva stajao na nogama, a prije izlaska na binu morao je primiti infuziju. Ipak, ni to ga nije spriječilo da se pojavi pred svojom publikom, jer, kako je rekao, “dok god ima glasa i daha, on će pjevati za one koji su uz njega decenijama”.
Publika nije ni slutila kroz šta Halid prolazi. Dok je pjevao svoje bezvremenske hitove poput „Miljacke“ i „Romanije“, na njegovom licu se vidjela i bol i snaga. U jednom trenutku, tokom obraćanja publici, glas mu je zadrhtao, a oči su mu se napunile suzama. „Znate, nije mi bilo lako večeras doći ovdje“, rekao je Halid tiho, ali odlučno. „Ali ja sam obećao sebi i vama – dok mogu da stojim, dok mogu da zapjevam, bit ću s vama. Vi ste moj život i moja snaga.“ Te riječi su odjeknule dvoranom, a mnogi u publici nisu mogli sakriti suze.
Prema navodima organizatora, Halid je neposredno prije koncerta bio vidno iscrpljen. Ljekarska ekipa mu je savjetovala da odloži nastup, no on je to kategorički odbio. „Neću da iznevjerim ljude koji su došli da me vide i čuju. Oni su platili kartu, putovali iz drugih gradova – ja moram izaći, pa makar samo otpjevao dvije pjesme“, navodno je rekao Halid svom timu. Nakon infuzije i kratkog odmora, uz podršku porodice i prijatelja, uspio je izaći na binu i održati nastup koji će se dugo pamtiti.
Tokom koncerta, atmosfera je bila ispunjena emocijama. Svaka pjesma bila je kao posljednji pozdrav, svaka riječ je odzvanjala posebnim značenjem. Publika mu je uzvraćala gromoglasnim aplauzima, a kad je izgovorio: „Nema te bolesti koja može slomiti moju ljubav prema pjesmi i vama“, cijela dvorana se digla na noge. Bio je to trenutak koji će mnogi pamtiti kao jedan od najdirljivijih u njegovoj bogatoj karijeri.
Poslije koncerta, Halid se povukao u garderobu, iscrpljen ali zadovoljan. Njegovi saradnici kažu da je jedva govorio, ali da mu je srce bilo puno. „Kad sam vidio koliko su ljudi sretni, zaboravio sam na bol“, rekao je tiho. „Pjesma liječi dušu, a vi ste večeras izliječili moju.“ Te riječi najbolje opisuju njegovu veličinu – umjetnika koji, i kada ga tijelo izdaje, ne odustaje od poziva koji mu je dat.
Halid Bešlić nikada nije bio čovjek koji se žali. Čak i kad je 2009. doživio tešku saobraćajnu nesreću, iz koje je jedva izvukao živu glavu, vratio se na scenu jači nego prije. Svojim primjerom pokazuje da ljubav prema muzici i publici može nadvladati sve prepreke. Oni koji su ga vidjeli te večeri kažu da je to bio koncert koji se ne zaboravlja – ne zbog savršenih tonova, već zbog emocije, iskrenosti i snage duha.
Njegove riječi na kraju nastupa ostale su urezane u srcima svih prisutnih: „Ako me jednom ne bude, nemojte tugovati. Pjevajte moje pjesme, jer dok ih pjevate – ja sam s vama.“ Dvoranom je odjeknuo dug aplauz, a publika je ustala, pozdravljajući velikog pjevača i čovjeka koji je, i u najtežim trenucima, dao sve od sebe da ne iznevjeri one koji ga vole.
Halid Bešlić još jednom je dokazao da je više od muzičara – on je simbol istrajnosti, poštovanja prema publici i vjere u život. Njegov glas, emocija i beskrajna zahvalnost prema ljudima ostaju svjetionik jedne epohe u kojoj su pjesma i istina išle ruku pod ruku.
