Život prolazi brže nego što to u mladosti možemo zamisliti. Dok smo mladi, puni energije i želje za uspjehom, vjerujemo da imamo neograničeno vremena. Trčimo za poslom, novcem, obavezama i često stavljamo svoje bližnje i sebe same na drugo mjesto.
Međutim, kada dođu godine u kojima se tijelo usporava, a misli postanu dublje i smirenije, mnogi ljudi kažu da postoji samo jedna stvar za kojom najviše žale u starosti – a to je vrijeme koje nisu proveli s onima koje vole.
Naravno, kroz život pravimo razne greške. Neki žale zbog loših odluka u karijeri, drugi zbog propuštenih putovanja, treći zbog toga što se nisu više brinuli o svom zdravlju. Ali kada se sve sabere, većina ljudi priznaje da je najveća žalost u starosti to što nisu posvetili dovoljno pažnje porodici, prijateljima i trenucima sreće koji se nisu mogli kupiti novcem.
Vrijeme je, kažu mudri ljudi, jedina valuta koju nikada ne možemo vratiti. Novac možemo zaraditi ponovo, posao možemo promijeniti, čak i zdravlje se može donekle popraviti zdravim navikama. Ali dan koji je prošao, trenutak s djetetom koji nismo iskoristili, razgovor s roditeljem koji više nije među živima – to su stvari koje se nikada ne mogu ponoviti. Upravo zato stariji ljudi često govore mlađima da usporimo i da živimo svjesnije.
Mnogi kažu da su previše vremena potrošili radeći poslove koje nisu voljeli, samo kako bi zadovoljili tuđa očekivanja. U želji da stvore sigurnost i ispune društvene standarde, zapostavili su sebe i svoje istinske želje. Tek kada dođu godine u kojima više nema povratka, shvate da je pravo bogatstvo bilo u malim stvarima – u osmijehu djeteta, u šetnji s partnerom, u zagrljaju roditelja.
Psiholozi često ističu da ljudi u starosti rijetko žale zbog onoga što su učinili, čak i ako su pogriješili. Greške se s vremenom pretvore u iskustvo, a iskustvo u mudrost. Ono za čim najviše žale jeste ono što nisu učinili – riječi koje nisu izrekli, putovanja na koja nisu otišli, prilike koje su iz straha odbili. A iznad svega, žale što nisu više voljeli i pokazivali ljubav.
Vrijeme provedeno s porodicom i prijateljima nikada nije izgubljeno vrijeme. Stariji ljudi se sjećaju tih trenutaka s posebnom toplinom. Djeca brzo odrastu, roditelji odu, prijatelji se raspu po svijetu – a mi se često uhvatimo kako smo te dragocjene dane zamijenili beskrajnim satima na poslu ili brigama koje danas više nisu ni važne.
Istraživanja pokazuju da ljudi koji u starosti nemaju velike žalosti nisu oni koji su postigli najveće uspjehe u karijeri ili zaradili najviše novca, već oni koji su imali bliske i kvalitetne odnose. Oni koji su znali izdvojiti vrijeme da slušaju, da razgovaraju, da oproste i da budu prisutni u životima svojih bližnjih.
Upravo zato je važno da već danas zastanemo i zapitamo se – čemu posvećujemo svoje vrijeme? Da li jurimo za stvarima koje sutra neće imati značaja ili gradimo uspomene koje će grijati naše srce u poznijim godinama? Ljudi često misle da će biti vremena „poslije“, ali istina je da se niko ne može vratiti unazad.
Život je satkan od trenutaka, a ne od velikih planova. Ako danas pronađemo malo vremena da nazovemo nekoga koga volimo, da zagrlimo dijete ili da popijemo kafu s prijateljem, to će jednog dana biti najveće bogatstvo našeg života.
Dakle, kada se sve svede na jedno pitanje – za čim ljudi najviše žale u starosti – odgovor je jednostavan: za vremenom koje nisu proveli s onima do kojih im je bilo stalo. To je podsjetnik svima nama da već danas živimo svjesno i s ljubavlju, jer upravo su ti trenuci ono što ostaje kada sve drugo nestane.
