Rat u Bosni i Hercegovini početkom devedesetih godina ostavio je duboke ožiljke na svim stranama. Mnogi su izgubili svoje domove, porodice i prijatelje, a međuljudski odnosi bili su stavljeni na najtežu moguću probu.
Upravo u tim vremenima, kada su strah i neizvjesnost vladali, isplivavale su i priče koje vraćaju vjeru u ljudskost i pokazuju da pravo prijateljstvo ne poznaje granice ni nacionalne, ni vjerske, ni političke. Jedna od tih priča je i ona o Ljubi, Srbinu iz okoline Doboja, i njegovom komšiji Hasanu, muslimanu, s kojim je dijelio i dobro i zlo.
Ljubo je pred rat radio u obližnjoj fabrici, a Hasan je imao malu stolarsku radionicu. Njih dvojica su se poznavala još od djetinjstva. Rasli su u istom selu, zajedno išli u školu, a poslije su im se putevi opet ukrstili kada su obojica zasnovali porodice i gradili kuće nedaleko jedna od druge. Svako veče sjedili bi na klupi ispred Hasanove kuće, razgovarali o poslu, o djeci, o svakodnevnim brigama. Njihovo prijateljstvo bilo je primjer složnog komšijskog života kakav je stoljećima krasio bosanske mahalе.
Međutim, dolaskom rata sve se promijenilo. Ljubo se, kao i mnogi Srbi iz tog kraja, našao u strahu – nije znao gdje da ide, kome da vjeruje i kako da zaštiti svoju porodicu. Hasan mu je tada otvorio vrata svoje kuće. „Ti si moj brat, a brat se ne ostavlja u nevolji“, rekao mu je i ponudio da se sa ženom i djecom skloni kod njega. Ljubo je isprva odbijao, bojeći se da će time Hasana dovesti u opasnost, ali kada su počele prve granate, nije više bilo izbora.
Mjeseci su prolazili, a Ljubo i njegova porodica dijelili su isti krov sa Hasanovom. Živjeli su skromno, hrane je bilo malo, ali se dijelilo sve što se imalo. Djeca su se igrala zajedno, iako se oko njih vodio rat. Noći su provodili u podrumu, osluškujući detonacije, a danju su pomagali jedni drugima oko osnovnih poslova. Ljubo nikada nije zaboravio kako je Hasan znao da ostane budan cijelu noć, motreći da li će neko doći u selo i praviti probleme, samo da bi on i njegova porodica bili sigurni.
Kada je rat počeo da jenjava i kada su vojske povlačile svoje redove, Ljubo je donio odluku da se s porodicom preseli u Novi Sad. Bio je uvjeren da će mu tamo biti lakše, da će moći započeti novi život bez stalnog straha. Dan rastanka bio je emotivan. Ljubo i Hasan su se izljubili kao braća, obećavajući jedno drugome da će se opet sresti, bez obzira na sve. „Nikada neću zaboraviti šta si učinio za mene“, rekao je Ljubo svom komšiji kroz suze.
U Novom Sadu je pokušao da krene iz početka. Pronašao je posao, djeca su krenula u školu, a život se polako vraćao u normalu. Ipak, srce mu je ostalo u Bosni. Svakog dana mislio je na Hasana i njegovu dobrotu, nadajući se da će jednog dana moći da mu se oduži.
A onda su stigle vijesti koje su ga pokosile. Od poznanika je čuo da je Hasan poginuo nekoliko mjeseci nakon njihovog rastanka, pogođen zalutalim metkom dok je pomagao starijoj komšinici da donese drva. Ljubo nije mogao vjerovati. Čovjek koji mu je spasio život, koji je riskirao sve da ga zaštiti, nestao je na najbesmisleniji način. Ta vijest ga je slomila. Kaže da nikada nije osjetio takvu prazninu, jer nije stigao ni da mu se zahvali onako kako je želio.
Danas, decenijama kasnije, Ljubo i dalje živi u Novom Sadu. Njegova djeca su odrasla, unuci se igraju po dvorištu, ali u srcu nosi vječnu zahvalnost i bol. Svake godine, kada dođe dan Hasanove smrti, upali svijeću i pomoli se za svog komšiju, muslimana koji mu je bio više od brata. „Da nije njega bilo, možda danas ne bih bio živ. On je pokazao šta znači čovjek, i to ću prenositi svojoj djeci i unucima dok sam živ“, često zna reći.
Priča o Ljubi i Hasanu ostaje podsjetnik da ni u najmračnijim vremenima ljudskost ne smije nestati. Oni su dokaz da pravo prijateljstvo nadilazi sve podjele i da se istinski ljudi prepoznaju u trenucima kada je najteže.
