Rogoznica, malo dalmatinsko mjesto, poznato je po svojoj mirnoj obali i ribarskoj tradiciji. Međutim, nedavna sahrana na lokalnom groblju pretvorila se u događaj o kojem će se dugo pričati.
Sve je počelo uobičajeno, u tišini i dostojanstvu koje takvi trenuci zahtijevaju. Mještani su se okupili da isprate svog sugrađanina na posljednji počinak, a atmosfera je bila prožeta tugom, tišinom i poštovanjem. No, onog trenutka kada je sanduk spušten u grob i kada su svi očekivali glas svećenika, začulo se nešto što je prisutne sledilo.
Ljudi koji su stajali tik uz grob kasnije su kazali da je to bio jeziv, dubok zvuk, nalik na krik pomiješan s jecajem. Nastala je nelagodna tišina, a zatim i šapat među okupljenima. Neki su vjerovali da je to bila samo prirodna pojava, odjek vjetra koji se spustio s brda, dok su drugi bili uvjereni da je riječ o nečemu nadnaravnom. Suze koje su do tada tekle iz tuge, pretvorile su se u suze iznenađenja i straha.
Jedna starija žena, koja je poznavala pokojnika cijeli život, rekla je da takav zvuk nikada prije nije čula na groblju. „Kao da je zemlja progovorila“, šapnula je drhteći, dok je stiskala krunicu u ruci. Ljudi su počeli gutati knedle u grlu, jer su osjećali da svjedoče trenutku koji se ne može lako objasniti.
Svećenik, koji je u tom trenutku trebao nastaviti obred, zastao je i zašutio na nekoliko sekundi. Vidjelo se da i njega to što se dogodilo zbunjuje, ali je ipak, s pribranošću i smirenošću, nastavio molitvu. Njegov glas je bio drhtaviji nego inače, no upravo je tim tonom vratio barem dio mira prisutnima.
Kako to obično biva, priče su se brzo proširile selom. Dok su neki mještani bili sigurni da je riječ o običnom slučaju prirodne akustike – zvuk koji je nastao pri spuštanju sanduka i dodiru drvene daske sa zemljom – drugi su vjerovali da je to bio znak s one strane. U takvim trenucima, ljudska mašta i emocije uvelike oblikuju doživljaj.
Nakon sahrane, okupljeni su se povukli u svoje domove, ali se priča o „jezivom glasu“ nastavila širiti. U lokalnoj konobi kasnije tog dana svi su prepričavali doživljaj. Jedni su tvrdili da su čuli jasno jecanje, drugi da je bio to samo huk vjetra, dok su treći zaklinjali da su osjetili hladan nalet zraka koji ih je prožeo od glave do pete.
U malim mjestima, gdje se svi poznaju i gdje se vjerovanja i običaji prenose generacijama, ovakvi događaji lako postanu tema razgovora i legende. Ljudi su govorili da to možda znači da pokojnik nije bio spreman da ode, da se njegova duša još uvijek oprašta ili da šalje poruku najbližima. Bilo je i onih racionalnijih, koji su isticali da je u pitanju jednostavan fizički fenomen – miješanje zraka, udarac ili škripa.
Ipak, jedno je sigurno: taj trenutak je ostavio dubok trag na sve prisutne. Oni koji su svjedočili događaju kažu da nikada neće zaboraviti izraz lica svojih sugrađana, ni težinu tišine koja je obavila groblje nakon jezivog zvuka.
Smrt i rastanak uvijek nose snažne emocije, a svaka neobična pojava u takvim trenucima ostaje zauvijek upisana u kolektivno sjećanje. Rogoznica će još dugo pričati o ovom događaju, jer je spojio tugu, strah i misterij u jedan neobičan trenutak.
Možda će jednog dana stići racionalno objašnjenje, a možda će se sve zauvijek pamtiti kao znak koji je došao s druge strane. No, jedno je jasno: ljudi koji su bili tamo osjetili su nešto posebno, nešto što je teško opisati riječima. I dok će jedni pokušati sve objasniti naukom, drugi će ga doživjeti kao duhovni podsjetnik da je život prolazan, a smrt tek nova vrata koja se otvaraju.
