Roditelji su najvažnije osobe u životu svakog djeteta . Međutim , nakon što dijete poraste i dalje mu roditelj igra važnu ulogu u životu , a oni koji su se suočili sa gubitkom jednog ili oba roditelja , znaju koja je to bol.
Kada izgubimo roditelja, svako od nas se suočava s nizom emocija koje je teško opisati riječima. Tuga, bol, praznina, ali i zahvalnost za sve uspomene koje ostaju iza njega. Moj otac je preminuo i ostavio mi je svoju kuću – mjesto u kojem se isprepliću mirisi djetinjstva, zvukovi smijeha i toplina doma koja me sada podsjeća na njega više nego išta drugo. Iako kuća kao građevina ima svoju materijalnu vrijednost, za mene ona znači mnogo više od toga: ona je simbol ljubavi, naslijeđa i veze koja ne prestaje ni nakon smrti.
Kad sam prvi put kročio u tu kuću nakon njegove smrti, sve mi je izgledalo isto, a opet potpuno drugačije. Stolica na kojoj je volio sjediti bila je tu, ali prazna. Na stolu je još stajala njegova stara šoljica za kafu, a ormar je čuvao njegove košulje, uredno složene kao da će ih sutra obući. Ipak, u zraku se osjećao mir – kao da je i dalje tu, da me gleda i podsjeća da nisam sam.
Ostavština kuće nije samo pitanje nasljedstva ili imovine. Ona je ujedno i odgovornost. Moj otac ju je zidao polako, ciglu po ciglu, godinama odricanja i mukotrpnog rada. U njoj je stvarao sigurnost za svoju porodicu, a sada je na meni da tu sigurnost nastavim graditi i čuvati. Kuća je svjedok njegovog života, njegovih snova i borbi, i osjećam da je moja dužnost da sve to ne zaboravim.
U toj kući se nalaze i moji najvažniji trenuci djetinjstva. Tamo sam napravio prve korake, naučio voziti bicikl u dvorištu, dočekivao praznike uz miris majčine kuhinje i očev smijeh. Svaka pukotina na zidu, svaki stari komad namještaja ima svoju priču. Kada ih pogledam, vidim više od predmeta – vidim trenutke, osjećaje i ljude kojih više nema, ali su i dalje tu u tragovima svakodnevnice.
Naravno, nasljedstvo nosi i praktična pitanja. Treba odlučiti šta uraditi s kućom: živjeti u njoj, renovirati je, iznajmljivati ili možda prodati. Za mnoge je to odluka vođena racionalnim razlozima, ali za mene je emotivna. Prodati je značilo bi odreći se dijela sebe, a ostaviti je netaknutom bilo bi kao da čuvam uspomene u vremenu. Shvatio sam da je najbolji način da je sačuvam taj da je održavam živom – da u njoj živim, da je ispunim novim smijehom, da u njoj odrastaju moja djeca i unuci.
Moj otac je bio čovjek jednostavnih navika. Uvijek je govorio da kuća nije vrijedna zbog zidova i krova, nego zbog onih koji je ispunjavaju. Sada, kada njega nema, shvatam dubinu tih riječi. Kuća je prazna samo ako nema ljubavi i života u njoj. Ako se u njoj okuplja porodica, ako se u njoj osjećaju toplina i poštovanje, onda ona nikada neće biti prazna.
Ponekad me obuzme tuga kada shvatim da ga više nema, ali istovremeno osjećam mir jer je iza sebe ostavio nešto trajno. Ostavio mi je dom, ali i vrijednosti koje su važnije od bilo kakvog materijalnog bogatstva: poštenje, skromnost, radne navike i ljubav prema porodici. Kuća je samo simbol, a pravo naslijeđe je u onome što je usadio u mene.
Danas, kad sjedim na njegovoj stolici i gledam kroz prozor, osjećam kao da je i dalje tu. Kao da svojim tihim prisustvom čuva sve ono što nam je bilo važno. Moj otac je preminuo i ostavio mi je svoju kuću, ali ono što je zapravo ostavio je mnogo veće: ostavio mi je snagu da nastavim dalje, uspomene koje me griju i dom u kojem se njegova ljubav osjeća u svakom kutku.
Ta kuća je sada moje utočište i moja obaveza, podsjetnik da život prolazi, ali da ljubav ostaje. A svaki put kad zatvorim vrata za sobom, šapnem u sebi: „Hvala ti, oče, na svemu.“
