Kata iz Subotice bila je poznata u svom komšiluku kao žena koja sve drži pod kontrolom. Njena kuhinja bila je njeno carstvo, a miris sarme, domaćeg hljeba i raznih kolača koji su se pekli u njenoj rerni širio se dvorištem i privlačio prolaznike.
Nije bilo jela koje nije znala da napravi, niti situacije u kojoj bi priznala da je nesigurna. Kada se njen sin oženio, Kata je odlučila da svoju bogatu kulinarsku tradiciju prenese i na snahu. Mislila je da će je tako zbližiti, ali nije ni slutila šta će je sve snaći.
Snaha, mlada i moderna žena, nije bila previše zainteresovana za kuhinju. Radila je u kancelariji, navikla na brzu hranu i dostave, a Kata je u tome vidjela problem. “Nema doma bez mirisa supe i ispečenog kolača”, ponavljala je svima, pa i sebi. Kada je odlučila da organizuje “čas kuvanja” za svoju snahu, zamišljala je to kao veselo druženje, gdje će ona pričati o starim receptima, a snaha će sa zahvalnošću upijati svaku riječ.
Prvi susret u kuhinji počeo je mirno. Kata je iznijela sve sastojke, uredno pripremljene na stolu: luk, paprike, paradajz, meso, začine. “Danas ćemo da pravimo punjene paprike, nema muža koji ih ne voli”, rekla je uz osmijeh. Snaha je slegla ramenima i krenula da sjecka luk, pomalo nespretno. Kata je odmah primijetila da nož ne drži kako treba i da rezovi nisu jednaki. Nije mogla da izdrži, pa je stala iza nje i uhvatila joj ruku, pokazujući kako se to radi. “Ovako, dušo, fino i sitno, da se ne osjeti pod zubima.”
Snaha se kiselo nasmiješila i tiho promrmljala: “Nisam ja baš planirala da budem kuharica.” Kata je to čula, ali odlučila da pređe preko toga, uvjerena da će se stvari popraviti. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, napetost je rasla. Kada je došlo vrijeme da se meso zamijesi sa pirinčem i začinima, snaha je stavila samo malo soli i rekla: “Moj muž i ja inače jedemo zdravije, bez puno začina.”
To je već bilo previše za Katu. Podigla je obrve i glasno izgovorila: “Ako nećeš da naučiš kako se kuva, nemoj da mi mijenjaš recept. Moj sin je odrastao na ovim jelima!” Sin, koji je sve to slušao iz dnevne sobe, prišao je da smiri situaciju. A tada se desila scena koju Kata nikada neće zaboraviti.
Snaha, crvena u licu, spustila je kašiku na sto i rekla: “Vaš sin je moj muž. Ako mu nešto ne odgovara, on će meni reći, a ne vama.” Kata je ostala bez riječi. Pogledala je sina očekujući da stane na njenu stranu, ali on je samo slegnuo ramenima, očigledno želeći da izbjegne sukob. Kata je u tom trenutku osjetila kako joj knedla zastaje u grlu. “Pred mojim sinom, pred mojim očima, ona meni tako da odbrusi…” pomislila je i nijemo nastavila da slaže paprike u šerpu.
Od tog dana, kaže Kata, ništa nije isto. Snaha više nije dolazila u kuhinju kad ona kuva, a sin se trudio da balansira između dvije žene. Komšiluk je ubrzo saznao za nesporazum, jer Kata, iako ponosna, nije mogla da sakrije svoju tugu. “Da sam znala da će me ovako poniziti, nikada je ne bih uvodila u kuhinju”, povjeravala se prijateljicama uz kafu.
Vrijeme je prolazilo, ali gorčina je ostala. Kata danas priznaje da i dalje guta knedle kada se sjeti te rečenice. Svaki put kada pogleda sina i snahu kako dolaze na ručak, sa svojim modernim stavovima i jednostavnim jelima, osjeti kako se tradicija koju je godinama čuvala polako gubi. Ali, u isto vrijeme, zna da se život mijenja i da nove generacije biraju svoj put.
“Možda sam ja previše očekivala, možda sam željela da ona bude moja kopija”, priznaje Kata. “A ona ima svoj svijet. Ipak, ono što me najviše boli je način na koji mi je pred sinom pokazala gdje mi je mjesto. To neću zaboraviti, iako bih voljela.”
- Tako Kata iz Subotice i dalje sprema svoje punjene paprike, ali sada sa manje veselja i više tišine. Naučila je da ne treba svaku mudrost i svaku vještinu prenositi ako druga strana nije spremna da je primi. A rečenicu koju je čula od snahe, nosi kao tihu opomenu da ponekad i najbolja namjera može završiti kao rana koja dugo ne zarasta.
