Mnogi ljudi sa Balkana decenijama odlaze u inostranstvo što bi se reklo trbuhom za kruhom. Njemačka je postala gotovo sinonim za „obećanu zemlju“ gdje radnici, iako često obavljaju najteže poslove, imaju sigurnu platu i mogućnost da izdržavaju porodicu kod kuće.
Jedan od njih bio je i čovjek iz naše priče, koji je punih deset godina radio u jednoj fabrici u okolini Minhena. Njegova svakodnevica nije bila laka – dugotrajne smjene, umor, često i usamljenost – ali misao da svojoj porodici u domovini obezbjeđuje bolji život davala mu je snagu.
On je svakog mjeseca slao novac svojoj supruzi i djeci, a povremeno i roditeljima, vjerujući da tim novcem oni plaćaju račune, ulažu u kuću, kupuju ono što je potrebno i da djeca mogu bezbrižno da odrastaju. Nikada nije pitao gdje tačno odlazi svaka marka – smatrao je da je dovoljno to što on radi i šalje, a njegova porodica će sigurno znati najbolje kako da raspolaže tim sredstvima.
Međutim, nakon izvjesnog vremena, počele su da mu stižu čudne vijesti. Komšije iz sela, koje je sreo prilikom jedne kratke posjete zavičaju, počele su mu u povjerenju govoriti da njegova porodica ne živi baš onako skromno kako mu pričaju. Njegova djeca su nosila skupe patike i telefone najnovije generacije, a supruga je redovno odlazila na frizure, kozmetičke tretmane i putovanja sa prijateljicama. On se tada nije želio miješati – pomislio je da možda pretjeruju i da svako ima pravo da se malo počasti kada to može.
Prava istina, međutim, došla je do njega sasvim slučajno. Jedan njegov rođak iz Njemačke otišao je na odmor u isto mjesto i prisustvovao zabavi koju je njegova porodica organizovala. Na toj zabavi, kako je kasnije ispričao, trošilo se nemilice: naručivala se muzika, plaćali su se skupocjeni stolovi, a pića su se točila u neograničenim količinama. Rođak je bio šokiran jer je znao koliko se teško dolazi do tog novca u Njemačkoj, i nije mogao da vjeruje da se toliki trud pretvara u raskošnu zabavu, umjesto da se ulaže u budućnost.
Kada je čovjek iz naše priče čuo sve to, osjetio je gorčinu i izdaju. Godinama se odricao svega – nije išao na odmore, kupovao je najjeftiniju hranu i garderobu, živio skromno kako bi što više poslao kući. A njegova porodica je, umjesto da štedi ili ulaže u djecu, trošila taj novac na luksuz i dokazivanje pred drugima. Osjećao je da je radio dvostruki posao – ne samo što je bio fizički iscrpljen, nego je i emocionalno patio jer je vjerovao da gradi sigurnu budućnost.
Kada je došao u posjetu kući, odlučio je otvoreno razgovarati. Njegova supruga se pravdala da „svi tako rade“, da ne može da dozvoli da izgledaju siromašno pred komšijama, da djeca ne smiju biti „manja“ od svojih vršnjaka. On je tada rekao da nije došao u Njemačku da bi finansirao tuđe mišljenje, već da bi njegova porodica imala sigurnost. Rekao je i da će od tog trenutka drugačije raspoređivati novac – da će dio slati direktno za školarinu djece, dio ulagati u štednju, a ostatak koristiti za stvarne potrebe.
Ova priča odjeknula je među mnogim ljudima iz dijaspore jer se, nažalost, često ponavlja. Neki članovi porodice uzimaju zdravo za gotovo žrtvu onih koji rade u inostranstvu, ne shvatajući koliko je odricanja potrebno da bi se taj novac zaradio. Često se dešava da ljudi koji ostanu kod kuće podlegnu pritisku sredine i počnu živjeti iznad svojih mogućnosti, ne razmišljajući o budućnosti.
Pouka ove priče jeste da novac ne bi smio biti razlog razdora, već sredstvo koje porodici omogućava stabilnost. Ali za to je potrebna iskrenost, povjerenje i dogovor. Onaj ko radi u inostranstvu ne smije biti samo „bankomat“ za svoju porodicu, već ravnopravan član koji učestvuje u odlukama. I obrnuto – oni kod kuće moraju pokazati zahvalnost i poštovanje za svaki trud uložen u bolju budućnost.
Na kraju, čovjek iz naše priče naučio je tešku lekciju: ljubav prema porodici se ne mjeri samo količinom poslanog novca, već i međusobnim poštovanjem i iskrenim odnosima. Tek kada se uspostavi ta ravnoteža, trud onih u inostranstvu i život onih kod kuće dobijaju pravi smisao.
