U današnjem članku vam donosimo jednu istinitu ispovjest . Naime , riječ je o ženi koja je godinama kupovala poklone svima , komšijama , prijateljima svojim članovima porodice , sve do jednog trenutka , dok nije shvatila jednu stvar. O čemu je riječ , pročitajte u nastavku.
Dugo su nas učili da je čin davanja i primanja darova jedna od najvećih životnih radosti. Svrha takvih razmjena je oduševiti, pokazati poštovanje i naklonost te ispuniti male težnje drugih. No, novija istraživanja pokazuju da je čin darivanja rezerviran za djecu, dok odrasli ne bi trebali ništa primati. Do ovog zaključka došli su psiholozi, filozofi i pisci, a dodatno ga podupire tradicionalna kineska mudrost.
Izreka kaže “nije dragocjeni dar, nego pažnja”. Pažnja se ne mjeri financijskim sredstvima utrošenim na pojedinca; kvantificira se vremenom koje je netko spreman posvetiti tome.
Da biste doista oduševili pojedinca, potrebno je posvetiti dan njegovom društvu, razgovarati, izlaziti zajedno, raspravljati o važnim temama, smijati se i upuštati se u ležerne rasprave. U konačnici, trebali biste im ponuditi vezu duha, a ne samo materijalne posjede. Ovdje leži obrazloženje.
Osoba koja dobije dar često se osjeća dužnom uzvratiti. Međutim, mogu postojati okolnosti u kojima nedostaju financijska sredstva ili želje. U takvim slučajevima, možda će se radije odreći dara nego ga prihvatiti.
Evo nekoliko ilustracija: Olga je u mirovini čistila kuću, mela podove na ulazu u svoju zgradu kako bi uz skromna primanja dopunila svoju mirovinu. Svaki zarađeni dinar marljivo je štedjela. Kad je skupila dovoljno novca, kupila je malo zemljište na periferiji grada, zamišljajući da će ga čuvati sin i unuk i izgraditi skroman stan u kojem će se obitelj moći opustiti tijekom ljetnih mjeseci.
Međutim, postojao je jasan nedostatak entuzijazma za ideju, jer je svatko imao svoje značajne odgovornosti. Trava je narasla do struka po cijeloj parceli. Postalo je očito da Olgin dar nikome nije donio radost, što je ne samo obeshrabrilo nju, već je pogodilo i njezina sina i unuka. Iako se takvi osjećaji ne mogu izravno izraziti, oni odjekuju duboko u duši.
U drugom slučaju, kolega na mom radnom mjestu otišao je u mirovinu i dobio otpremninu od tvrtke. Kasnije je svojoj unuci kupio pametni telefon. Kada je predao dar, susreo se s ispadom svog sina, koji je uzviknuo: “Zašto si potrošio sav taj novac? On već ima pametni telefon. Bilo bi pametnije da je taj novac potrošio na protetiku.”
Kolega je govorio na način koji je sugerirao kajanje. Nitko nije cijenio njegovu ponudu.
U trećem slučaju susjed je mom djetetu poklonio bicikl. Ovaj bicikl nije bio nov, jer ga je prije koristio njezin sin. Izrazio sam svoju zahvalnost od srca vlastitim riječima. Međutim, ubrzo sam osjetio rastući osjećaj obveze da na neki način uzvratim. Međutim, to nije aspekt situacije koji najviše zabrinjava.
Svaki dan mi je susjeda počela kucati na vrata, pozivati me u šetnju, predlagati da ponesem bicikl na izlete s njezinim unukom. Stoga me njezina gesta natjerala da sudjelujem u ovim biciklističkim vožnjama u lokalnom parku.
Odbio sam, na što je ona odgovorila: “Vrlo dobro, ako to ne može sada, isplanirajmo za večeras ili sutra ujutro. Neka dečki jašu, neizmjerno uživaju u zajedničkom vremenu.”
Njezino neumorno inzistiranje počelo me živcirati, što me navelo da joj vratim bicikl. Predložio sam joj da ga, ako želi, mogu prodati putem interneta i osigurati joj prihod, a mogli bismo se dogovoriti da se zajedno provozamo u neko drugo vrijeme.
Da biste nekoga uistinu obradovali darom, bitno je da ponuda bude jedinstvena – po mogućnosti nešto što ste napravili vlastitim rukama. Alternativno, ako se osjećate kreativno, razmislite o poklonu vaučera koji primatelju omogućuje slobodu odabira artikla koji želi ili treba.
