U današnjem članku pisat ćemo o životu jedne od najistaknutijih estradnih zvijezda sa ovih prostora, Lepe Brene. Naime , njeno pravo ime je Fahreta Jahić. Svoj poznati nadimak dobila je 1975. godine, detalj koji je pripisala svom srednjoškolskom košarkaškom treneru tijekom televizijskog intervjua.
No, manje je poznato da Brena ima još jedno ime, što je otkriće koje je mnoge zaprepastilo nakon što je otkriveno. Brena je ispričala porijeklo svog nadimka koji joj je dao bivši košarkaški trener Vlada Bayer jer je teško izgovarao Fahreta. Kako je objasnila, igrala je ili braniča ili centra u svojoj momčadi, uz suigračice koje su imale kraća imena kao što su Mira i Kata. Tako je jednog dana trener najavio da će je zvati Brena. Brena je priznala da joj je to ime u početku bilo baš nedopadljivo i da je vjerovala da je za nju moglo biti mnogo ljepših imena.
Saša Popović je na početku suradnje sa Slatkim grehom pitao ima li nadimak. Brena se prisjetila jednog svog košarkaškog dana, zbog kojeg je i nastalo ime Lepa Brena. Godine 1981. pokojna televizijska voditeljica dodatno je poboljšala ovaj nadimak dodavši mu “Lepa”, čime je učvrstila ime pod kojim će steći slavu.
BONUS:
Dok mnogi vjeruju da normalan umor nestaje nakon dobrog sna, kronični umor je zapravo značajan zdravstveni problem koji se i dalje podcjenjuje. Ovaj sindrom nadilazi privremeni umor; to je stanje koje traje više od šest mjeseci i ima potencijal duboko promijeniti svakodnevni život oboljelih.
Pojedinci koji imaju ovaj problem često opisuju nagle padove razine energije, probleme s koncentracijom, nelagodu u mišićima i nesanicu. Unatoč tome, oni koji ih okružuju često ne razumiju njihove probleme, zbog čega se mnogi bore sa stigmom i nedostatkom razumijevanja.
Među onima koji su otvoreno ukazivali na ozbiljnost problema je i prof. dr Branislav Milovanović, kardiolog na Institutu za kardiovaskularne bolesti “Dedinje”. Tijekom razgovora o podcastu “Pozdrav od Ivana” naglasio je da sindrom kroničnog umora nije novo stanje; nego je privukao povećanu pozornost nakon pandemije COVID-19. Objasnio je kako bolest ima točno definirane kriterije i simptome, iako su te manifestacije često skrivene ili se miješaju s drugim bolestima. Upravo ta nespecifičnost doprinosi značajnoj složenosti dijagnoze.
Profesor Milovanović dao je detaljan prikaz primarnih karakteristika sindroma. Za početak, kod pojedinaca se javlja umor koji traje više od šest mjeseci, praćen padom energije koji se ne manifestira odmah, već se obično javlja nakon tjelesne aktivnosti, često dva do tri dana kasnije. Osim toga, pacijenti imaju poremećaje spavanja – neki spavaju, drugi se ne odmaraju, a gotovo svi se bude umorni, kao da se nisu pomladili. Nadalje, problemi s pamćenjem, koncentracijom i osjećajem mentalne “magle” otežavaju svakodnevno funkcioniranje. Mnogi pojedinci također prijavljuju poremećaje svijesti, nestabilnost pri stajanju i ubrzan rad srca. Zajedno, ovi simptomi daju sliku stanja koje iscrpljuje i tijelo i um.
Prema profesoru, liječenje je doista dostupno; no ključno je pravodobno prepoznavanje simptoma i traženje liječničke pomoći. Postoje utvrđeni protokoli i metode za ublažavanje stanja, ali ignoriranje ili pogrešno tumačenje ovih simptoma samo produljuje patnju oboljelih. Statistike govore o većoj učestalosti bolesti kod žena, osobito između 30. i 50. godine života, no sve se veći broj slučajeva bilježi i kod mlađih osoba. Stručnjaci sugeriraju da bi sindrom mogao biti povezan s virusnim infekcijama, stresom ili poremećajima imunološkog sustava, dok drugi naglašavaju da suvremeni stilovi života – karakterizirani stalnim stresom, lošim prehrambenim navikama i nedovoljnom tjelesnom aktivnošću – dodatno pogoršavaju njegovu pojavu.
Posljednjih godina pandemija je predstavljala jedinstven izazov. Simptomi povezani s post-COVID sindromom često odražavaju simptome kroničnog umora, što komplicira dijagnostički proces. Liječnici se suočavaju s pacijentima kod kojih je teško utvrditi je li njihovo stanje posljedica virusne infekcije. ili kronični sindrom. Preklapajući simptomi, uključujući glavobolje, bolove u mišićima, depresiju, tjeskobu, poremećaje spavanja i poteškoće s koncentracijom, dodatno kompliciraju situaciju. Primarna prepreka leži u nedostatku definitivnog testa koji bi jasno postavio dijagnozu.
Prevalencija ovog sindroma često je predmet istraživanja u javnosti. Profesor Milovanović ističe da to nije rijetko stanje; dapače, veći broj pacijenata se bori s ovom bolešću nego što je uobičajeno poznato, ali mnogi ne dobiju službenu dijagnozu. Pojedinci se često konzultiraju s više liječnika i podvrgavaju se brojnim testovima i procjenama, na kraju bez konačnog rješenja. Tek nakon pandemije, kada je značajan broj pojedinaca počeo istovremeno pokazivati simptome, medicinska je zajednica počela gledati na kronični umor s ozbiljnošću koju zaslužuje.
Manifestacije post-COVID sindroma vrlo su slične jedna drugoj. Pojedinci osjećaju značajan umor nakon minimalnog tjelesnog napora, zajedno s nedostatkom daha, glavoboljom i bolovima u mišićima i zglobovima. U mnogim slučajevima mogu se pojaviti simptomi kao što su gubitak njuha i okusa, uporan kašalj, nelagoda u prsima, pa čak i tjeskoba ili depresija. Osobito su ugrožene starije osobe, žene, osobe s kroničnim bolestima te osobe s težom kliničkom slikom Covida.
Domaći mediji, pa tako i “Politika”, dosljedno naglašavaju da kronični umor nije samo posljedica tjelesnog zdravlja već i društvenih pritisaka. Njihova analiza pokazuje da sve veći broj ljudi u Srbiji ima stalan osjećaj iscrpljenosti koji se pripisuje ubrzanom načinu života, smjenskom radu i nedostatku vremena za odmor. Ovo dodatno podupire perspektivu stručnjaka koji tvrde da ovo stanje nije anomalija, već prevladavajući problem u modernom društvu koji zaslužuje pozornost.
