Početkom decembra prošle godine spakovao sam svoje stvari i napustio stan u kojem sam živio šesnaest godina. Ovo je prica i ispovest,saznajte više u nastavku teksta….
Neću reći da je to bila laka odluka, ali bila je jedina moguća. Tih dana osjećao sam se kao čovjek koji izlazi iz kuće u plamenu – znaš da će sve što ostavljaš za sobom izgorjeti, ali ako ostaneš, i ti nestaješ.
- Naš brak je imao svoje lijepe trenutke. Počelo je kao u filmovima – mladalački zanos, obećanja da ćemo zajedno pregurati sve oluje, vjera da ljubav pobjeđuje. Vjerovao sam u to svim srcem. Ona je bila moj oslonac, moja ljubav, majka moje djece. Godinama smo dijelili snove i obaveze, ali s vremenom snovi su se pretvorili u prigovore, a obaveze u lance. Ono što je nekada bila ljubav, postalo je bojno polje.
Svaki razgovor završavao je u svađi. Njene riječi bile su britke, često okrutne, a moj muk je sve gutao. Govorila mi je da nisam dovoljno dobar, da joj ništa ne pružam, da sam joj upropaštio život. U početku sam mislio da prolazi kroz fazu, da će proći, ali godine su donosile sve više gorčine. Svakog dana osjećao sam se manji, slabiji, kao sjena čovjeka kakav sam nekada bio.
- Najviše me boljelo to što smo prestali biti partneri. Umjesto da budemo jedno uz drugo, pretvorili smo se u neprijatelje pod istim krovom. Nisam mogao da shvatim gdje je nestala ona žena s kojom sam dijelio prve zaljubljene šetnje i noći pune planova. Ona je postala osoba koju jedva prepoznajem, a ja sam postao muškarac kojeg se stidim.
Odluka da odem sazrijevala je dugo. Ali konačan trenutak desio se za kuhinjskim stolom, jednog hladnog jutra. Pogledala me pravo u oči i rekla da sam greška njenog života. Nisam progovorio ni riječ. U meni je nešto puklo. Nisam više imao snage da ubjeđujem, da dokazujem, da molim. Tog jutra sam znao – gotovo je.
Spakovao sam torbe i otišao. Niko ne zna koliko sam puta zastao na vratima, koliko puta sam poželio da se vratim, da ipak pokušamo još jednom. Ali svaki put sjetio bih se njenog pogleda, punog prezira, i znao da povratka nema.
- Prvih nekoliko nedjelja bilo je najteže. Noći sam provodio budan, razmišljajući da li sam pogriješio. Srce mi je bilo puno tuge, a glava prepuna pitanja. Najviše me boljelo zbog djece. Kako da im objasnim da tata odlazi, a da pritom ne okrivim njihovu majku? Oni nisu zaslužili da budu taoci naših bitaka. Trudio sam se da im pokažem da ih volim isto, da razvod ne znači kraj porodice, već samo kraj jednog poglavlja.
Polako, kroz bol i nesigurnost, počeo sam da osjećam i nešto drugo – olakšanje. Nisam se više budio sa strahom od nove svađe. Niko nije pratio moje korake, niko me nije podsjećao na moje navodne neuspjehe. Tišina stana u kojem sada živim prvo me plašila, ali ubrzo sam shvatio da je to tišina mira, a ne tišina usamljenosti.
- Danas živim skromnije nego prije. Nemam veliku kuću, nemam zajedničke slike po zidovima, ali imam ono što sam izgubio godinama – sebe. Počeo sam ponovo da se bavim stvarima koje volim. Ponovo čitam knjige, idem na planinarenje, viđam se s prijateljima. Vraćam svoj život komad po komad.
Mnogi me pitaju da li žalim. Odgovor je – ne. Žalim samo što nisam ranije skupio hrabrost da odem. Jer razvod nije kraj, to je početak. Početak novog puta, u kojem učiš da voliš sebe i da ponovo vjeruješ da zaslužuješ sreću.
Ona i ja više nemamo ništa zajedničko osim djece, i to je u redu. Nisam ogorčen, nisam ljut. Samo sam zahvalan što sam preživio i što sada ponovo dišem.
- Ako ovo čita neko ko se prepoznaje u mojim riječima, želim da zna jedno: nije sramota otići. Sramota je ostati tamo gdje te gaze, gdje se gubiš iz dana u dan. Ja sam to naučio na teži način, ali sada znam da je bolji život moguć. I to je moja istina
