Ena, stanovnica Hrvatske, nahranila je beskućnika iz lokalnog restorana. Nakon što je kasnije otpuštena s posla, on joj je uzvratio uslugu tako što joj je pomogao da završi potrebnu papirologiju da dobije posao u Njemačkoj, promijenivši joj život.
U dobi od dvadeset i osam godina, Ena je započela karijeru kuharice u ljupkom restoranu u jednom primorskom gradiću u Hrvatskoj. Iako lokal nije bio raskošan, odisao je šarmantnom atmosferom koju su karakterizirali mirisi domaćih jela i ostarjelih drvenih stolova koji su tijekom godina svjedočili nebrojenim razgovorima, smijehu, pa i suzama posjetitelja. Ena je imala veliko zadovoljstvo u svom poslu; svako bi je jutro obavijao miris svježe pržene kave i pečenih peciva, dok je kroz otvorene prozore dopirao miris mora.
Svaki dan, oko podneva, ispred restorana bi se pojavio muškarac srednjih godina, umoran i raščupan, u iznošenoj jakni čak i za toplijeg vremena. U rukama bi stezao iznošenu torbu, pogleda neprestano oborenog prema dolje, kao da traži oproštenje za samu svoju prisutnost. Žena je brzo shvatila da je beskućnik. U nekoliko navrata, nakon što bi gosti otišli, gledala bi ga kako prekapa po kontejnerima iza restorana u potrazi za bačenom hranom.
Kad mu je prvi put prišla, ustuknuo je, naizgled osjećajući da će mu dati otkaz. Umjesto toga, ponudila mu je plastičnu posudu u kojoj je bilo pola porcije gulaša i kriška kruha. Govorio je malo, samo tiho:
Od tog trenutka Ena bi krišom skupljala ostatke hrane i nudila mu ih kad god je to bilo moguće. Iz njezine perspektive ovaj čin nije bio čin milosrđa već demonstracija ljudskosti. Suzdržala se od toga da ga upita za ime ili okolnosti koje su ga dovele na ulicu, poštujući njegovu potrebu za privatnošću. Kao odgovor, dosljedno je odavao njezinu ljubaznost zahvalnim kimanjem, povremeno popraćenim bojažljivim osmijehom.
Kako su mjeseci prolazili, njihova se skromna rutina razvila u uobičajenu praksu. Ena bi obavljala svoje poslove, on bi dolazio po hranu i zajedno bi odlazili svatko svojim putem.
Ostaje bez posla. Jednog jutra dogodio se značajan pomak. Vlasnik restorana, uznemiren i nezadovoljan trenutnim odzivom gostiju, izjavio je da je potrebno smanjiti radnu snagu. Ena, posljednja zaposlenica, prva je dobila otkaz. U tom trenutku srušio joj se cijeli svijet. S rastućim stambenim prostorom, računima i troškovima, suočila se sa sve izazovnijim tržištem rada duž obale tijekom sezone.
Unatoč njegovom inzistiranju da dođe, kolega mu je primijetio: “Nema potrebe da nastavljate s posjetom, Ena je dobila otkaz, a nema sredstava da si priušti stan u Ribničkoj. Možda vam se pridruži u potrazi za smećem.”
U tome nije našao nikakvu uvredu; umjesto toga, sjetio se imena ulice i odlučio je potražiti. Nakon što je po predmetima koji su krasili kvaku prepoznao njezino prebivalište, ostavio je poruku u poštanskom sandučiću.
“Zdravo Ena, kad dobiješ ovu poruku, slobodno me nazovi…” Upisao je svoj broj telefona.
U iznenađujućoj gesti pomoći, Ena je okrenula nepoznati broj, vjerujući da pripada nekom od njezinih kolega. Nakon poziva otkrila je da se ne može sjetiti identiteta osobe s druge strane. Pojedinac se zatim predstavio, rekavši: “Brinuo si se o meni; sada želim pomoći tebi.
Otpušten sam s posla i nisam siguran u svoje sljedeće korake. Ostalo mi je još samo nekoliko sati da se prijavim za posao u Njemačkoj, gdje su atraktivne plaće. Međutim, moram dovršiti potrebnu papirologiju i bojim se da to neću moći učiniti na vrijeme.
Muškarac je stajao pokraj nje, odloživši svoju pohabanu torbu na tlo. Nakon kratke stanke, tiho je progovorio:
Govorim njemački i proveo sam nekoliko godina radeći u Njemačkoj dok nisam doživio značajan gubitak. Ako želite, rado ću vam pomoći da ispunite potrebnu papirologiju.
Žena ga je zbunjeno pogledala. Nije znala da govori njemački niti da je ikada bio zaposlen u inozemstvu. Lagano se nasmiješio, naizgled predviđajući njezine misli.
Njemačko veleposlanstvo zahtijeva precizno izražavanje, osiguravajući da nema pogrešaka. Ako želite, sutra donesite dokumente i ja ću vam pomoći.
Sutradan su se našli u gradskoj knjižnici. Ena je stigla sa zbirkom dokumenata koje je nabavila na web stranici veleposlanstva; međutim, smatrala je da su mnogi od njih prilično složeni. Pedantno je pregledavao materijale, ispravljao pogreške i ispunjavao potrebne rubrike kao da se cijeli život bavio takvim poslovima. Rukopis mu je bio uredan, a rečenice jasne i precizne.
