U današnjem ćlanku vam donosimo ispovjest jednog muškarca kojem je nakon 24.godine braka supruga preminula. Ostao je sam sa djecom i svojim bolom.
Prije nekoliko mjeseci moja supruga, s kojom sam imao 24 prekrasne godine braka, izgubila je bitku sa opakom bolešću. Bili smo blagoslovljeni s dvoje djece, sada su odrasli i na fakultetu, i vrlo sam ponosan što mogu priznati da je vrijeme koje smo proveli zajedno kao obitelj bilo najdraži aspekt mog života.
Nakon što smo se upoznali, imala je 16-godišnju kćer iz prethodne veze po imenu Sarah. Iako sam je bio spreman prigrliti kao svoju, na kraju nismo razvili pravu vezu. Među nama nije bilo neprijateljstva, ali nije bilo ni osjećaja intimnosti. Nije me gledala kao očinsku figuru, niti je nastojala stvoriti sestrinsku vezu s mojom djecom. Međutim, to me nije uznemirilo. Shvatio sam da pojedinci svoja iskustva upravljaju na različite načine i naučio sam prihvatiti tu stvarnost.
Dvije godine ranije neočekivano mi je i uznemirujuće dijagnosticiran rak. Moja se žena suočila sa svojom bolešću s izuzetnom hrabrošću. Tijekom cijele njezine bitke, moja najveća želja bila je da njezini posljednji dani budu obilježeni mirom i dostojanstvom. Tijekom ovog izazovnog vremena, Sarah se preselila u naš dom kako bi se brinula za svoju majku. Iako je njezina odluka bila vođena osjećajem dužnosti, nismo imali duboku emocionalnu vezu. Nakon smrti moje supruge, Sarah je odlučila nastaviti živjeti sa mnom.
Od tada je prošlo tri mjeseca, a ona ne pokazuje želju otići. Sada 40-godišnjakinja, nezaposlena i bez partnera, njezino ponašanje postaje sve čudnije. Ona preuzima ulogu koju je nekada imala moja žena – ne samo simbolično, već na izravan i opipljiv način. Oblači odjeću moje žene, priprema složene obroke, pegla moje košulje i pokušava voditi kućanstvo kao da joj je to dužnost. Ovo je nepotrebno; Živim samostalno, potpuno sam sposoban za obavljanje osnovnih poslova i ne trebam ničiju pomoć.
I moja djeca su promatrala situaciju. Njezino im se ponašanje učinilo neobičnim, što je potaknulo njihovu zabrinutost. Sve sam više osjećao da pokušava riješiti neku prazninu, tražeći novi smisao kroz zamjenu uloga. Potrudio sam se uključiti je u razgovor, ohrabrujući je da krene na vlastito putovanje – možda traženje posla, razmatranje stručne pomoći i težnju za neovisnošću. Nažalost, kako su dani prolazili, okolnosti su ostale iste.
Napokon sam se suočila s odlukom. Obavijestio sam je da je neophodno da se preseli i počne sama voditi svoje poslove. Kao odgovor, izrazila je želju koja me iznenadila – htjela je ostati sa mnom, “biti poput svoje majke” i brinuti se za mene i “svoju obitelj”. Smatrao sam ovo otkriće uznemirujućim, ukazujući na uznemirujuću nemogućnost razlikovanja tuge i poricanja. Jasno sam joj dao do znanja da mora pronaći alternativni smještaj do kraja mjeseca.
Zatim je počela plakati. Optužila me da sam emocionalno distanciran i neempatičan, tvrdeći da joj uskraćujem priliku da oplakuje svoju majku u vlastitom domu. U tom sam trenutku ostao bez riječi. Moje su emocije bile proturječne; iako sam prepoznao njezin duboki osjećaj gubitka i poteškoće s kojima se suočavala, što me natjeralo da ponudim svoju podršku, nisam mogao zanemariti stvarnost da nikada nismo dijelili blizak odnos. Štoviše, njezino trenutno ponašanje upućivalo je na pokušaj preuzimanja uloge koja joj ne pripada, i osjećao sam da njezina prisutnost ometa moje vlastito tugovanje i proces napredovanja.
Nisam bio siguran u autentičnost njezinih emocija, pitajući se proizlaze li iz iskrenih osjećaja ili su bili samo oblik manipulacije. Moja je zabrinutost proizašla iz nedostatka zdravog pristupa rješavanju ove situacije ako ona ostane u mom kućanstvu. Dok je bila kći moje žene, nisam mogao preuzeti odgovornost za njen život, pogotovo kada ona sama nije htjela prihvatiti tu odgovornost.
Pitanje koje mi je neprestano zaokupljalo misli bilo je: u kojoj sam mjeri vezan obvezama prema njoj? Jesam li doista dužan da je uzdržavam ili moja odgovornost prestaje onog trenutka kada ona odluči napustiti našu vezu s pomajkom i očuhom?
Shvaćam nužnost postavljanja granica, ne zbog nedostatka osjetljivosti, već zato što svaki pojedinac mora ići vlastitim putem – uključujući Sarah. Život ide dalje i bitno je da svatko od nas otkrije vlastite metode za suočavanje s gubitkom. Često početni korak uključuje odlazak, čak i kada se takva odluka pokaže najizazovnijom.
