Odnos između muškaraca i žena unutar institucije braka zauvijek će ostati aktualna tema razgovora. U tom svjetlu, današnji članak ima za cilj iznijeti nekoliko spoznaja renomirane psihoterapeutkinje Milene Milanović, koje je podijelila s publikom tijekom svog nedavnog gostovanja u emisiji…
Povijesno je bilo tipično da muškarci služe kao jedini hranitelji obitelji, dok su žene vodile kućanstvo, brinule se za djecu i obavljale sve kućanske poslove. Ova podjela uloga bila je značajno ukorijenjena u društvenim normama, posebno na Balkanu, gdje su dugogodišnje tradicionalne vrijednosti utjecale na obiteljsku dinamiku. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, situacija se razvijala, što je dovelo do sve veće zastupljenosti zajedničkih doprinosa i muškaraca i žena u smislu financijske potpore i kućanskih obaveza.
Suvremeni brak i obiteljska dinamika više ne zahtijevaju krutu podjelu odgovornosti na „muške“ i „ženske“ uloge. Muškarci su sve više uključeni u brigu o djeci, kuhanje, čišćenje i razne druge kućanske poslove. Postalo je uobičajeno da muževi pripremaju ručak dok su im žene na poslu ili da parovi zajedno obavljaju sve kućanske poslove, pomažući si pritom. Takvi aranžmani se pojavljuju kao standard u brojnim obiteljima, bilo u urbanim ili ruralnim sredinama.
Tijekom televizijskog programa u Srbiji, gošća Milena istaknula je važno, ali često zanemareno pitanje: potrebu za ravnotežom i pravednošću u raspodjeli kućanskih obaveza. Istaknula je da unatoč sve većem doprinosu žena financijama kućanstva, društvena očekivanja još uvijek stavljaju teret tradicionalnih uloga supruge i majke na njih. Žene se često suočavaju s kritikama zbog neispunjavanja svojih kućanskih obaveza, čak i dok zarađuju za život, što je situacija koja je mnogo rjeđa među muškarcima.
To ukazuje na duboku neravnotežu, jer žene često preuzimaju dvostruke odgovornosti u profesionalnoj i kućnoj sferi, dok se od muškaraca obično ne očekuje da budu jednako uključeni u sve aspekte obiteljskog života. Taj neprepoznati nesrazmjer u očekivanjima stvara pritisak i može dovesti do sukoba, osobito u nedostatku otvorene i iskrene komunikacije između partnera.
Značajan problem je nedostatak komunikacije. Mnogi parovi ne uspijevaju jasno artikulirati svoja očekivanja i granice, što dovodi do nesporazuma i gomilanja zamjeranja. Kada se ženine odgovornosti prošire na profesionalnu sferu bez istovremenog redefiniranja uloge muškarca u kući, pojavljuje se neravnoteža koja može značajno opteretiti vezu ili brak.
Sve veća prisutnost žena u zanimanjima koja su prije bila rezervirana isključivo za muškarce dodatno usložnjava ovu dinamiku. Iako ovaj napredak predstavlja pozitivan društveni pomak, on nije univerzalno usklađen s promjenama u obiteljskim strukturama. Žena koja postigne uspjeh u svojoj karijeri često nastavlja s kućanskim obavezama, što znači da se njezin vanjski rad ne uzima u obzir opravdanje za zanemarivanje konvencionalnih obveza.
Time se naglašava nužnost uspostavljanja modela partnerstva temeljenog na ravnoteži, konsenzusu i međusobnoj podršci u suvremenim zajednicama. Iako ne postoji jedinstveno rješenje za sve, svaka obitelj mora identificirati sustav koji joj najbolje odgovara. Ipak, bitno je osigurati jednak pristup i njegovati međusobno poštovanje.
U konačnici, rodna ravnopravnost ne znači da muškarci i žene moraju identično obavljati sve zadatke; to znači da oba spola posjeduju jednaku vrijednost, slobodu izbora i mogućnost odlučivanja o raspodjeli odgovornosti među sobom. Pravedna raspodjela ne mora se strogo pridržavati modela “50:50”, već bi umjesto toga trebala biti održiva i pravedna za oba partnera, uzimajući u obzir njihove individualne mogućnosti, sklonosti i okolnosti.
- U tom kontekstu transformacija mora započeti na razini pojedinca i unutar kućanstva. Stabilnije, skladnije i zdravije obiteljsko okruženje potiče se kada su muškarci prepoznati ne samo kao pomagači, već i kao ravnopravni sudionici u domu, i kada su žene oslobođene nepravednog očekivanja da one “upravljaju svime i obavljaju sve zadatke”. U takvom okruženju djeca će njegovati kvalitete odgovornosti, empatije i jednakosti kao članovi društva.
