U nastavku daanšnjeg članka vam donosimo jedno šokantno otkriće mladića po imenu Amir Šečić, kojeg je majka napustila u porodilištu. Njegova patnja se pretvorila u knjigu koja mu je koliko toliko olakšala bol na duši.
Narativ Amira Šečića iz Tuzle duboko odjekuje i ne zaboravlja se lako; uvjerljivo je, dirljivo i bolno, čak i među onima koji ne dijele njegova iskustva. Valja priznati da nije svaka žena majka samo zato što je rodila, o čemu govori i naš izvještaj o Veri, koja je svoje troje djece ostavila kod majke na odmoru s novim partnerom.
Amirova pripovijest predstavlja oštar kontrast. Možda je to zbog njegove nesigurnosti oko razloga majčinog odlaska, jer nikada nije dobio odgovore na bezbrojna pitanja. Njegovo postojanje nije počelo utješnim majčinim zagrljajem, već tišinom koja ga je obuzela trećeg dana, kada ga je napustila u rodilištu. Otac Ibrahim nije ostao da ga dočeka. Od tog trenutka, Amir je odrastao u ustanovi, okružen zidovima koji su svjedočili o nebrojenim dječjim patnjama, ali bez suštine pravog doma.
Amir je, iako rođen u Tuzli, porijeklom iz Srebrenice. Napušten u ustanovi odmah nakon rođenja, tamo je začet i nije iskusio ono što mnogi pojedinci uzimaju zdravo za gotovo: ljubav majke i sigurnost stabilnog doma. On artikulira svoje putovanje samootkrivanja i istraživanja svojih korijena, bez imalo oklijevanja.
- Pred nama je narativ Sare koju je majka napustila u garaži odmah nakon rođenja; međutim, zaključak njezine priče bitno je drugačiji.
“Stalno sam osjećao nedostatak ljubavi i prisutnosti koju su mi roditelji trebali pružiti”, priznaje Amir. “Slijedom toga, odlučila sam artikulirati bol i tugu koja me je duboko pogodila – pogotovo kada sam primijetila da suvremena djeca često pokazuju manjak poštovanja prema svojim roditeljima, unatoč činjenici da su im ti roditelji pružili sve, pa i sam život. Naprotiv, život mi je dao jedinstven osjećaj – želja i potreba za osvetom bila je moja osveta kroz moju osvetu. papir i olovka.
Napuštajući majčin prag, izrazio je namjeru da joj se osveti; možda je žena živjela u stalnoj tjeskobi, možda je u tom trenutku ostala nesvjesna njegovih riječi, kao što je bila kad je on došao na svijet. No, takve stvari za njega više nemaju nikakvog značaja, jer je Amir, sada punoljetan, odlučio preuzeti odgovornost za svoj život.
Majka koja nije izražavala emocije. Amir je kao dijete bio svjestan samo da ga je majka napustila. Unatoč njegovim naporima da ponovno uspostavi vezu u odrasloj dobi, njezina emocionalna prisutnost ostala je odsutna. Svaki njihov pokušaj razgovora stalno je završavao bez smislenog ishoda.
“Pokušali smo konstruirati narativ koji bi obuhvatio i njezina i moja iskustva događaja koji su se dogodili. Međutim, na kraju nismo uspjeli. Ili bi ona popustila, ili bih ja. Posljedično, našli smo se da svatko drži svoju verziju istine.
Najmučniji trenutak dogodio se na njegov 18. rođendan. Prišao je majci na vrata tražeći da utvrdi zna li ona datum rođenja svog sina.
Napomenula je da je dan za nju prilično neobičan i izrazila nesigurnost oko mog posjeta. Ovo me otkriće duboko pogodilo, što je dovelo do moje odluke da se nikada ne vratim u njezinu rezidenciju.
Dapače, kako tvrdi, sve važnije odluke odgodio je do svoje punoljetnosti. To nije bilo radi rješavanja pravnih pitanja, već kako bi se utvrdilo hoće li njegova majka trebati njegovu podršku sada kada je postao punoljetan, s obzirom na to da je bilo jasno da ga nije trebala tijekom njegova djetinjstva. Ova spoznaja donosi još jedno razočarenje, ali označava i novi početak. Odlučuje prekinuti sve veze s majkom.
Neriješena istraga: Što je potaknulo njezin odlazak? Ostao je u kućanstvu cijelo djetinjstvo do petnaeste godine. Razlog napuštanja njegove majke ostao je nedokučiv, budući da mu nikada nije dano konačno objašnjenje. Dok su ga njegovi odgajatelji pripremali za životne izazove, prava istina nikome nije bila poznata i ostala je neizrečena.
Jedina poruka koju je dobio od osoblja doma bila je: “Vi posjedujete svoje putovanje i imperativ je da ga slijedite.”
Kada je napustio svoj dom, susreo se s eskalacijom životnih izazova. Izgubio je stabilnost, sigurnost, osiguranost tri obroka dnevno i prisutnost osoba koje su se o njemu brinule prema svojim mogućnostima. Sa samo 17 godina otputovao je u Njemačku u potrazi za poslom.
U tom sam se trenutku prvi put susreo s pravom prirodom borbe. Neizmjerna količina boli, obilje suza i značajan stupanj nepravde obilježili su to iskustvo. Slijedom toga, odlučio sam napisati knjigu kao sredstvo da izrazim sve što je u meni, koja mi služi kao metoda suočavanja s prošlošću.
Amir je postigao uspjeh. Tvrdi da je prošao kroz značajan proces “pročišćenja” nakon što je završio knjigu. Osim što je želio dokumentirati svoja razmišljanja, imao je jasnu misiju: prenijeti mladima važnost vrednovanja onoga što posjeduju, posebice važnost zdrave obitelji.
Pripovijest služi i kao terapija i kao svjedočanstvo, budući da je Amir sastavio knjigu u kojoj detaljno opisuje svoj život ne da bi izrazio nezadovoljstvo, već da bi pojačao glasove onih koji nemaju glasa. Njegov je izvještaj apel na empatiju, dok istovremeno potiče razumijevanje – osobito među onima koji lako mogu previdjeti neprocjenjivu prirodu roditeljske ljubavi i brige.
Put na koji je krenuo bio je pun poteškoća; ipak je zadržao nadu. Doista, kušnje s kojima se suočio samo su ga ojačale, usadivši mu odlučnost da se uvijek sjeća svog identiteta i iskustava koja su ga oblikovala. U ovom trenutku, njegove riječi imaju značajnu težinu, jer dolaze iz srca koje je naučilo napredovati neovisno.
