Princezino putovanje u Bosnu, zemlju razorenu sukobima u to vrijeme, nastojalo je rasvijetliti posljedice rata; ova dva susreta ostaju urezana u sjećanje i hvataju pravu bit Diane.
Princeza Diana nije nosila krunu na glavi, već u srcu, a njezino je suosjećanje duboko utjecalo na živote pojedinaca daleko izvan granica kraljevske palače.
U kolovozu 1997. godine, samo tri tjedna prije svoje prerane smrti u Parizu, princeza Diana je otputovala u Bosnu i Hercegovinu, pri čemu je nastala jedna od najdirljivijih fotografija.
Osobito je bio duboko dirljiv susret princeze i žene koja je klečala na grobu njenog sina koji nikoga od prisutnih nije ostavio ravnodušnim. Bio je to zagrljaj dviju majki, karakteriziran tihim razumijevanjem osjećaja, a ne izgovorenih riječi ili jezika.
Svrha princezinog posjeta Bosni, zemlji koja je u to vrijeme bila razorena ratom, bila je podizanje svijesti o opasnostima od mina i posljedicama sukoba. Unatoč sigurnosnim zabrinutostima koje su izrazili britanski dužnosnici, princeza Diana ostala je odlučna u svojoj predanosti pomaganju i susretu s pojedincima koji su pretrpjeli ozbiljne ozljede. Tijekom svog putovanja princeza Diana doživjela je brojne emotivne trenutke od kojih se svakoga sjeća i dan danas.
Posebno pamtljiv incident tijekom posjeta princeze Diane Bosni dogodio se dok je bila u prihvatnom centru. Tamo je naišla na mladu djevojku koja je djelovala potpuno povučeno, sjedila je u kutu i zurila u strop. Unatoč pritisku vremena i brojnim obvezama, princeza Diana odlučila je ostati u centru dok ne pronađe nekoga tko će se brinuti za djevojčicine potrebe.
Zagrlila ju je, ponudila joj utjehu i društvo. Ovim činom djevojka je prvi put pokazala znake sreće uz osmijeh. Ovaj trenutak ilustrirao je bit princeze Diane — žene koja je duboko suosjećala s tugom drugih.
BONUS TEKST:
U društvu koje se često ocjenjuje po izgledu, odlučila se razgolititi – i doslovno i figurativno. Helena Berryman, 47, porijeklom iz Londona, napustila je svoj konvencionalni način života i otkrila novo oslobođenje u neočekivanom okruženju: kao konobarica na nudističkoj plaži u Španjolskoj.
Na prvi posjet nudističkoj plaži Helen Berryman (47) bila je motivirana znatiželjom i željom da podrži svog supruga koji se dugo zalagao za život bez odjeće. Nije ni slutila da će nekoliko godina kasnije dobiti poziciju koja će joj iz temelja promijeniti život – rad kao konobarica u kafiću smještenom na nudističkoj plaži na jugoistoku Španjolske, tik uz poznati naturistički kamp.
U početku sam se osjećala nelagodno, kao da sam pod lupom, dok su drugi uspoređivali i komentirali moj izgled. Međutim, stvarnost je bila sasvim suprotna. Pojedinci na nudističkoj plaži pokazuju izvanrednu razinu opuštenosti; mala briga za nečiji celulit, bore, opušteni trbuh ili grudi koje su se promijenile od dvadesetih. Upravo me to prihvaćanje očaralo i dovelo do toga da zavolim okolinu, otkriva Helen.
Mjesto je osigurala preko poznanice koja je već zaposlena u kampu, s jednim nedvosmislenim uvjetom: svi članovi osoblja moraju se pridržavati filozofije kampa, koja nalaže da se u higijenske svrhe ne smije nositi nikakva odjeća osim pregače.
Obukla sam pregaču, ali nisam nosila ništa ispod. U početku mi je trebalo nekoliko dana da se naviknem na iskustvo nošenja pladnja bez donjeg rublja; Međutim, kad sam shvatio da me nitko ne doživljava kao objekt seksualne želje, prestao sam svoje tijelo doživljavati kao “problematično”. Počeo sam to cijeniti, iskreno priznaje.
“Međutim, nemaju svi posjetitelji jednaku svijest o utvrđenim granicama.
Nije neuobičajeno da se neki pojedinci, osobito mlađi muškarci ili oni koji dolaze prvi put, muče svladavanjem uzbuđenja. Promatranja otkrivaju kako sjede prekriženih nogu, skrivaju se iza ručnika ili glume toplinu ležeći na trbuhu. Dok neki pokušavaju ignorirati situaciju, realnost je da je sve očito, kroz smijeh primjećuje Helen.
