Ispovjesti na internetu su posljednjih godina pobrale simpatije čitalaca. Ljudi većinom dijele svoja životna iskustva i to anonimno u nadi da će se naći neko ko je prošao kroz istu ili sličnu situaciju.
Sedamnaest sam godina postojala kao njegova sjena. Tek sam kroz iskustvo potpune predanosti drugome shvatio pravu prirodu ljubavi.
Kada je prije gotovo dvadeset godina jednog vedrog dana Jelena upoznala Marka na jednom sveučilišnom skupu u Engleskoj, bila je uvjerena da se sudbina konačno poigrala. Iako su oboje došli iz bivše Jugoslavije, odrasli su u različitim dijelovima Britanije. Brzo su se zbližili – prvo kroz zajednički jezik, zatim kroz sličan smisao za humor i na kraju kroz zajedničke težnje za obiteljskim životom, putovanjima i zajedničkom budućnošću.
Ljubav kao da je procvjetala na način koji je podsjećao na filmske portrete. Zajedno su se selili iz jednog stana u drugi, podržavajući jedno drugo kroz promjene posla, zdravstvene probleme i gubitke obitelji. Jelena je bila uz Marka kroz gubitak posla, očevu bolest i promjenu karijere. Kad god bi se pojavila pitanja bliskih ljudi o njihovom vjenčanju, samo bi se nasmiješila i odgovorila: “Bit će, imamo vremena.” A kako je vrijeme prolazilo, tako je prolazilo i njihovo putovanje.
Razdoblje od sedamnaest godina.
Proveli su puno vremena zajedno, ali nije bilo prstena, službene registracije i djeteta. Jelena se u tridesetima našla u vezi u kojoj je Marko svaki ozbiljniji razgovor odbijao humorom. “Ne treba nam papirologija da pronađemo sreću”, često bi primijetio. “Brak je za one koji nemaju sposobnost voljeti jedno drugo bez potrebe za obvezom.”
No, kada je jedne večeri Jelena skupila hrabrosti i direktno se upitala: “Hoćeš li se ikada udati za mene?”, njegov odgovor pogodio ju je poput hladnog tuša.
“Neću. Ni pod kojim uvjetima. Iako posjeduješ divljenja vrijedne kvalitete, nikad te nisam smatrao potencijalnim supružnikom.”
- Otišla je te noći. Suzdržavala se od vrištanja ili lijevanja suza pred njim; umjesto toga, skupila je svoje najvažnije stvari i napustila stan koji su dijelili. Mjeseci koji su uslijedili bili su u znaku šutnje. Iznutra su je teško opterećivali njezin povrijeđeni ponos i osjećaj da je potratila prve godine života. No, kako to često biva, Jelena je iz te muke iskovala novu verziju sebe. Upoznala je Filipa, kolegu koji je dugo gajio neizrečenu ljubav prema njoj. Utjelovio je sve osobine koje su Marku nedostajale: bio je nježan, neposredan i odlučan. U godinu dana veze Jelena je ostala trudna. Dobila je sina kojeg je nazvala Leon – simbolizirajući lava koji se pojavio nakon mraka.
Zatim je pismo uručeno.
Na koverti nije bilo pošiljatelja ni adrese, samo njezino ime i prezime. Unutra je rukopis pripadao Marku; prepoznala bi to i zatvorenih očiju. Međutim, poruka sadržana u pismu bila je sve samo ne ljubazna.
“Nisi se trebao tako ponašati prema meni. Zakleo si mi se na svoju ljubav, a ipak si izabrao prvu osobu. Sada imaš dijete, dijete koje je trebalo biti moje.
Dok ga slijedite kroz park, budite oprezni s onima koji vas slijede. Svaka akcija ima svoju cijenu.
Srce joj je prestalo kucati. Isprva se pokušavala uvjeriti da je to samo okrutna šala, da se netko upušta u bolan oblik humora. Međutim, stvarnost je ostala nepromijenjena.
- Kroz nju je prošao drhtaj. Gledajući svog sina u njegovom krevetiću, shvatila je da je potrebno prekinuti sve veze sa svojom prošlošću. Otišla je u policijsku postaju s pismom u ruci i prijavila ga. Osim toga, prijavila je poruke koje je primala s nepoznatih brojeva, uključujući izjave poput: “Još uvijek si moja” i “Nikada nećeš biti u miru ni s kim drugim”. Policija je njezine tvrdnje shvatila ozbiljno, zbog čega je izrečena privremena zabrana prilaska, a Marko je pozvan na ispitivanje. Iako je priznao da je poslao pismo, okarakterizirao ga je kao “emotivni ispad”, tvrdeći da “nije tako mislio”.
Sud mu je izrekao upozorenje, zbog čega se Jelena preselila u drugi dio grada. Ubrzo nakon toga, potpuno se preselila u drugu zemlju. Počela je ispočetka, distancirajući se od svoje prošlosti. Trenutačno joj sin ima tri godine, a sa sadašnjim suprugom Filipom vodi skromni obiteljski kafić.
Ponekad, dok gleda u retrovizor svoje egzistencije, pita se kako je uspjela tako dugo ostati s osobom koja ju je samo djelomično voljela. Svaka prilika je ponovno dovodi do istog zaključka:
“Sedamnaest godina sam postojala kao njegova sjena. Tek time što sam bila dio nekog drugog, shvatila sam pravo značenje biti voljena.
