U Bosni i Hercegovini mješoviti brakovi su izuzetno rijetki, posebno nakon rata, budući da među stanovništvom postoji nevoljkost da se upusti u veze s pojedincima različitog vjerskog porijekla.
Iznimke od ovog trenda prvenstveno čine mladi parovi koji se sele u zemlje izvan svoje vlastite i odlučuju se vjenčati s pojedincima koji su često u daljim rođacima, što često predstavlja najveću prepreku takvim zajednicama.
U današnjem društvu bez granica, došlo je do značajnog porasta međuetničkih brakova; međutim, neki se stariji pojedinci i dalje bore s ovom stvarnošću. Jedna takva osoba je žena koja je hrabro podijelila svoje osobno iskustvo na raznim platformama društvenih medija.
Naime, otkrila je da je razlog zašto je sin ne prepoznaje njegov brak sa ženom islamske vjeroispovijesti. U svojoj dubokoj ispovijesti izjavila je: naš sin, jedino dijete koje imamo, oženio se ženom čija se uvjerenja razlikuju od naših. Ova zajednica s muslimankom stavila nas je pred velike izazove. Trebalo mi je dosta vremena da prihvatim tu stvarnost, ali čak i sada ostajem ravnodušan prema poteškoćama s kojima se suočavam.
Prije otprilike mjesec dana javili su mi da moja šogorica čeka dijete. Nakon njezine objave o imenu koje je odabralo za našeg budućeg unuka, doživio sam mješavinu ogromne radosti i krajnjeg zaprepaštenja. Ime za koje su se odlučili bilo je Muhamed, zbog čega sam se osjećao zbunjeno.
Dok sam upravljala emocijama kad sam prvi put postala baka, u početku sam se borila pomiriti se s ovom viješću. Na kraju sam skupila hrabrosti da sa svojim djetetom porazgovaram o svojim nedoumicama u vezi s odabranim imenom. Nažalost, njegova je reakcija bila neprijateljska; povisio je glas, označivši me kao neobičnu i ustvrdivši da je to ime beznačajno. Predložio mi je da svoju energiju preusmjerim na molitvu za djetetovo zdravlje i dobrobit umjesto da razmišljam o svojim brigama.
U trenutku dubokog očaja, žena je artikulirala svoje osjećaje ugroženosti. Pojedinac koji je bio uključen upozorio ju je da će, ako obavijesti njegovu ženu, prekinuti svaku komunikaciju s njom. Tjeskoba koju trpi je neopisiva, dok razmišlja o tome koji su postupci mogli opravdati takav tretman. Iako žudi za ulogom bake, ovo nesretno iskušenje natjeralo ju je da preispita svoje težnje. U svojoj tuzi, čak razmišlja o tome da bi bilo bolje da nikada ne postane baka, unatoč njezinim gorljivim molbama za božanski oprost u vezi s tom mišlju.
BONUS TEKST:
Šest godina prije toga, Anila Cakoni, Albanka, udala se za Srbina u selu Kosmovac, smještenom ispod visokog vrha Suve planine poznatog kao Trem. U konačnici, stanovništvo sela se smanjivalo jer su mlađi pojedinci tražili zaposlenje i bolji život u gradovima poput Niša, Bele Palanke, Beograda, Pirota, Crvene Reke i drugih.
Zbog toga su samo stariji stanovnici odlučili ostati, što je pridonijelo konačnom propadanju sela. Trenutno je broj stanovnika Kosmovca drastično pao s preko 400 stanovnika na kraju Drugog svjetskog rata na oko 40. Iako su mnogi mještani odlučili otići u drugoj polovici 20. stoljeća, Anila Cakoni (48) i njezin sin Klaus doselili su se u Kosmovac iz Albanije 2006. godine.
Zvuk dječjeg smijeha u Kosmovac su unijeli Anila i njen suprug Senta Stefanović, istaknuvši se kao jedina obitelj u svom selu s djetetom koje pripada ne samo njima nego i susjednim mjestima Toponici i Miljkovcu. Iako Anila nikada nije živjela u selu, njezina naklonost prema selu je duboka i želi da jednog dana postane njezin dom.
U dosadašnjoj karijeri u Tirani vodila je vlastiti krojački salon, gdje je Sentu upoznala preko zajedničkog poznanika. Ova veza na kraju je ispunila Sentinu želju da se vjenča u Tirani, što je dovelo do zajednice Anile i Sente. Odlučili su se nastaniti u Kosmovcu, gdje su naišli na toplu dobrodošlicu zajednice. U početku se Anila mučila sa srpskim jezikom; međutim, vještinu je stekla gledajući talijanske televizijske programe sa srpskim titlovima. Trenutno joj s jezikom pomaže sin Klaus, učenik trećeg razreda, koji je počeo tečno govoriti srpski.
