Ispovjesti su posljednjih godina postale veoma popularne na društvenim mrežama. Većina ljudi odluči da anonimno podijeli svoju životnu priču , kako bi ostali korisnici komentarisali , i davali svoje savjete. Neke priče zbog velikog broja kometara postanu veoma popularne.
Snaga njihove ljubavi bila je tolika da je ostavila neizbrisiv utisak na sve stanovnike malog bosanskohercegovačkog mjesta, a mnogi su ih proglasili “najljepšim parom u Jugoslaviji”. Međutim, sudbina se umiješala s teškim posljedicama. Rat ih je silom razdvojio, a kada su se nakon 35 godina ponovno okupili, jedan je zasnovao obitelj, dok je drugi nosio ožiljke gubitka, posjedujući samo jednu ruku i srce ispunjeno sjećanjima.
U vrijeme našeg susreta bili smo samo djeca, ali postojao je neosporan osjećaj da smo suđeni jedno drugome. Kad god bi nas vidjeli zajedno, promatrači bi primijetili: “Ovo dvoje me podsjeća na film”. Veza koju sam dijelio s Edinom bila je uistinu snažna, mladenačka, iskrena i neokaljana. Boraveći u čudnom gradu u Bosni, osjećali smo se kao da je cijeli svijet pred nama.
Zajedno smo završili srednju školu, dijeleći trenutke smijeha, suza i snova. Čak i prije nego što smo napunili osamnaest godina, razgovarali smo o braku. No, angažman nismo uspjeli doživjeti kako je trebao biti. Umiješao se početak rata.
Činilo se kao da je nečija duša preko noći nasilno iščupana iz tijela. Dogodila se potpuna transformacija. Pojedinci su nestajali, ostaci nekada proživljenih života raspadali su se, a poznanici su se pretvarali u strance. Edin je krenuo u borbu. Roditelji su mi, obuzeti strahom, rekli: “Pakuj stvari, idemo u Srbiju, jer ovdje više nema života”. Borila sam se pronaći riječi da mu prenesem svoje osjećaje. Ostala sam bez glasa, bez smjera i nesigurna u njegov opstanak.
Kako su godine prolazile, promijenila sam prezime, ali sjećanje na njega ostalo je živo. U Srbiji sam pokušao živjeti, prilagoditi se i preživjeti. Udala sam se za dobrog čovjeka; međutim, moje je srce bilo nepotpuno. Pokušala sam ispuniti svoje uloge odane supruge i brižne majke. Prelaskom u Kragujevac zasnovao sam dom i obitelj. Prihvatila sam muževo prezime i pokušala se pomiriti sa svojom prošlošću. Ipak, sjećanje na Edina ostalo je u mojim mislima.
Povremeno, u večernjim satima kada su svi otišli na spavanje, uhvatim se kako gledam stari album. Tu leži naša fotografija — on nakićen u sakou koji sam ručno izradila, a ja s kosom svezanom u punđu, sa širokim osmijehom.
“Traži te netko kome fali ruka” – u tom trenutku srce mi je prestalo kucati. Od tada je prošlo trideset i pet godina. Jednog poslijepodneva, dok sam pekla kruh u kuhinji, ušao je moj muž i rekao mi tihim, zbunjenim tonom:
“Traži te jedan gospodin. Tvrdi da je bez oružja i traži te već dugo.”
Bio sam siguran u tom trenutku. Nisam trebao čuti ime; Jednostavno sam znala – to je on. Edin.
Sjela sam drhtavih ruku. Srce mi je tuklo kao da je htjelo pobjeći. Počele su teći nepozvane suze.
Moj muž je pogledao u mom smjeru. Odgovorio sam: “To je čovjek kojeg sam volio prije rata. Nestao je, a ja sam vjerovao da je mrtav.
Šutio je, ali nije rekao nijednu grubu riječ. Umjesto toga, samo je kimnuo. Bilo je očito, a on je instinktivno razumio, da je moje srce odano drugoj osobi, koju mi je život onemogućio da zaboravim.
