Opće je poznato da u planinskim predjelima Balkana postoji disbalans kada su u pitanju sinovi i kćeri, pri čemu su kćeri često nepravedno zanemarene u pitanjima donošenja značajnih odluka i nasljeđivanja imovine.
Ovaj će se članak pozabaviti konkretnim primjerom takve situacije i vjerujemo da ćete iz njega steći vrijedne uvide.
Priča o Danici i Ljubici, dvjema sestrama porijeklom s Balkana, služi kao dirljiva ilustracija nepravde i patrijarhalnih normi koje i dalje utječu na živote brojnih žena. Utjelovljuje priču o podcijenjenoj hrabrosti, bezuvjetnoj ljubavi i osjećaju dostojanstva koji nadilazi zakonska ograničenja, umjesto da počiva na načelima srca i savjesti.
U skromnom selu gdje egzistenciju karakteriziraju naporan rad, šutnja i odricanje, Danica i Ljubica odgajane su u domaćinstvu s jasno definiranim ulogama — sinovi nasljeđuju, a kćeri pomažu. Ostali su s roditeljima jer su starost i bolest počele uzimati danak. Njihov brat Momčilo, tek punoljetan, otišao je u Njemačku pod krinkom “privremenog rada”, iako se znalo da se neće vratiti. Kako je vrijeme prolazilo, učestalost njegovih pisama se smanjivala, da bi na kraju kulminirala potpunim prestankom telefoniranja. Za Momčila su i selo i obitelj postali relikt jednog prošlog vremena.
U tom razdoblju majka se razboljela. Danica i Ljubica neprestano su brinule o njezinim potrebama – hranile su je, previjale, tješile u bolovima, bile uz nju u trenucima ispunjenim tišinom i strahom. Uz njihovu pomoć život je dočekao i njegov otac, bolesnik sa srčanim problemima. Dvije su sestre ispunile svaku ulogu – kćeri, njegovateljice i jedini izvor utjehe. Kad im je majka umrla, nisu imali snage obavijestiti Momčila.
Što bi mu uopće mogli reći? Treba li ga pozvati da preuzme ulogu sina na pogrebnoj lomači žene koju je davno zaboravio? Tri mjeseca kasnije, nakon što je i njihov otac otišao, odlučili su ipak poslati telegram. Njihova nada da bi mogao odgovoriti ostala je neispunjena. Nije odgovorio. Nije došao. No, pojavio se kad je sazvana ostavinska rasprava. Ušavši u sudnicu lišen emocija i srama, izrekao je izjavu koja se probija kroz sve: “Ovo je sve moje. Ja sam sin.”
Iz njegove perspektive, jednostavno posjedovanje obiteljskog imena bilo je dovoljno da potvrdi svoje pravo kao zakonskog nasljednika svega što su njegovi roditelji ostavili u nasljedstvo. Dvije žene koje su živjele u toj stvarnosti bile su, u njegovim očima, nepostojeće.
Sud je pozvao Danicu i Ljubicu da se očituju o osporavanju svog udjela. Odlučili su šutjeti, ne zbog nedostatka prava, već zbog nevoljkosti da drugima pokažu svoju vrijednost. Njihova stvarnost nije bila sadržana u pravnim dokumentima; Prebivao je u svakoj nemirnoj noći, svakoj neizrečenoj molitvi i nježnom stisku majčine ruke u očaju.
Iskoristivši rupe u zakonu, Momčilo je izveo svjedoke koji su tvrdili da su on i njegov otac gradili kuću. Sud je ovo svjedočenje prihvatio, jer pisane riječi i dokumentacija često zasjenjuju težinu šutnje. Sukladno tome, vlasništvo je prepisano na njega. Danica i Ljubica ostale su samo s teretom pravnih troškova i neodoljivim osjećajem gubitka koji je nadilazio puke sporove oko zemlje, ukorijenjen umjesto toga u izdaji čovjeka kojem su nekoć vjerovale.
- Međutim, njihova tuga nije bila za domom, niti su oplakivali gubitak svoje zemlje. Njihova je patnja bila dublja – radilo se o bratu koji se takvima više nije smatrao. Ostala su sjećanja na majčin zagrljaj, očev tihi stisak i pogled, kao i na žrtve koje su omogućile njegov odlazak. Međutim, on je svemu tome okrenuo leđa. – Bog će te nagraditi, Momčilo – uvjeravale su ga sestre. “Ne možemo predvidjeti kada i kako, ali stvari koje ste napustili nisu ostale nezapažene. Njihova otpornost leži u nevidljivom – u tišini koja prenosi istinu. Posjeduju mir kada gledaju svoje odraze, znajući da su sačuvali svoju ljudskost u najtežim vremenima.”
Iako Momčilo posjeduje pravnu dokumentaciju, postoji nematerijalna kvaliteta koju zakon ne uspijeva kvantificirati — ljubav, sjećanja i poštovanje onih koji su stvarno bili prisutni. Ova priča služi ne samo kao dokaz nepravde s kojom su se suočile dvije žene, već i kao dirljiv podsjetnik. Ističe da nasljedstvo nadilazi puku materijalnu imovinu, da sin ne nasljeđuje dobrotu i privrženost te da šutnja često donosi više od bilo kojeg pravnog dokumenta.
Na Balkanu, gdje tradicija često narušava jednakost, priče o Danici i Ljubici svjedoče o tome da se poštovanje stječe djelima, a ne rođenjem. U konačnici, prava vrijednost leži u onome što traje nakon što materijalno bogatstvo nestane — naime, čista savjest, draga sjećanja i dostojanstvo.
