U Srbiji su tradicionalni društveni okviri povijesno davali prednost potomstvu kao temeljnoj vrijednosti. I za muškarce i za žene brak i rađanje brojne djece često su smatrani krajnjim životnim težnjama.
Međutim, u slučajevima kada su okolnosti otežavale postizanje tog cilja – posebno u krajevima Kosova i Metohije – bio je običaj da se u kućanstvo uvede još jedna žena, konkubina koja bi bračnom paru rađala djecu. Ove prakse proizlaze iz običaja albanskog naroda. Od prve žene nije se tražilo da se žrtvuje, ali je pokazala duboku ljubav prema svom mužu. Svaka je žena imala svoj određeni prostor i određene odgovornosti, ali su svi članovi obitelji živjeli zajedno. Istražujući ovu temu, Ekipa Eksploziva i TV Prva identificirali su potomke ovih obitelji na Kosovu i Metohiji, kao i posljednju preživjelu lozu u Srbiji.
Miloje Radić, odrastao u Drenu, rođen je u obitelji s dvije majke. On pripovijeda: “Moj otac je prvi umro 1991. Moja majka i maćeha živjele su zajedno kao partnerice sve dok smrt nije intervenirala. Maćehu sam zvao ‘mama’, a svoju biološku majku zvao imenom. Moja biološka majka je inzistirala na ovom dogovoru i vjerojatno se moj otac ne bi oženio da nije bilo sve većeg utjecaja mog očuha, ja sam svoju situaciju i takav način života doživljavao kao nekonvencionalne.” Nataša Terzić, supruga, majka šestoro djece, autorica romana “Podruga”, dodatno je govorila o ovom fenomenu. Drugi član grupe detaljnije je opisao uvjete života.
Vrlo je vjerojatno da je moj otac imao izvanbračne veze s obje žene, što objašnjava zašto ih je zadržao u svom životu. Nije bilo samo jedno, već tri ili četiri prebivališta u Drenu označena kao domovi za njegove konkubine. Iako je bio u poligamnim vezama, naš je otac pokazivao ljubav prema objema ženama, osiguravajući da nikada prije njih nije napustio naš dom. Bio je lik strogog autoriteta; međutim, naša maćeha nam je bila veća podrška tijekom našeg djetinjstva. Nasuprot tome, naša biološka majka, koja je bila mlađa i zauzeta poslom, dopustila je našoj maćehi da provodi više vremena s nama.
Zvali smo je “nana” i nismo bili svjesni da ona nije naša biološka majka. Štitila nas je od očevih povremenih izljeva bijesa, koji su ponekad bili usmjereni prema našoj majci, nikad prema maćehi, kako je naveo u svom zapisu za Prvu. Nakon tri desetljeća pokušaja začeća, Petkana Filipović postala je posljednja žena Roksande i Vujice. Unatoč tome što je slijepa od rođenja, Petkana se u 28. godini uspješno udala za dvostruko mlađeg muškarca, dogovorivši vezu s njim i njegovom suprugom na parkiralištu. Na kraju je Petkana rodila sina i četiri kćeri.
U razgovoru s majkom ohrabrila me da se za tim čovjekom, bez obzira na njegov postojeći bračni status, ohrabrim, smatrajući da bi bilo korisnije osigurati njegovu podršku nego ovisiti o pomoći moje braće ili druge rodbine. Iako nisam osjećao nikakvu ogorčenost prema njemu, nisam imao ni duboke osjećaje naklonosti, što je rezultiralo nedostatkom ljubomore prema njegovoj ženi.
