Teolog je primijetio: “Ako danas ne uspijemo napredovati u odnosu na jučer, neizbježno ćemo se susresti s pogoršanom situacijom. Pravoslavni kršćani često razmišljaju o biti grijeha i procjenjuju koje uvrede imaju najveću težinu, osobito u razdoblju Uskrsa ili Velike korizme, koja danas završava trećim tjednom.
Iako je pojam “sedam smrtnih grijeha” naširoko poznat, pojavljuju se pitanja koja se tiču obrazloženja za ovo posebno nabrajanje i autentičnog tumačenja “smrtnog grijeha”. Ova dvosmislenost je dodatno složena za pristaše, budući da se priznaje da, s iznimkom samoubojstva, postoji potencijal za istinsko pokajanje za sve druge prijestupe.
Da bismo shvatili duboku suštinu i važnost grijeha, bitno je najprije razjasniti koncept ovog stanja, kako ga je artikulirao Pravoslavni bogoslovski fakultet.
Sveti Nikola Kavasila definira grijeh kao bolest volje. Budući da se volja očituje u stvarnosti, grijeh se ne može promatrati samo kao apstraktni pojam negativnih emocija; njegovi su učinci neporecivo prisutni u našim životima. Izazovi koje nameće fluktuirajuća volja vidljivi su u našim svakodnevnim iskustvima, ističući posljedice koje nam ona može nametnuti.
Unutarnji sukobi proizlaze iz podjela u donošenju odluka i fragmentiranih misaonih procesa, koji naknadno utječu na naše odnose s drugima. Taj osjećaj otuđenosti, kako od sebe tako i od drugih, oličava stanje grijeha, kako je u intervjuu za “Telegraf” artikulisao Nikola Lukić, asistent na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Stoga grijeh ne treba promatrati samo kao duhovnu ideju koju povremeno prepoznajemo; umjesto toga, on predstavlja opipljiv izazov našem postojanju i izborima koje donosimo u vezi s našim identitetom, tvrdi on.
Sveto pismo prenosi poruku: “Svaki grijeh i hula oprostit će se ljudima, ni hula na Duha Svetoga neće se oprostiti ljudima.” Ova izjava nije namijenjena izazivanju straha; umjesto toga, nastoji prenijeti iskrenu zabrinutost za ljudsko postojanje, kako u sadašnjosti tako iu onome što je pred nama. Razmišljajući o primjeru poroka ili ovisnosti, jasno se mogu uočiti posljedice volje pod utjecajem grijeha. Hula na Duha Svetoga predstavlja negativan unutarnji stav prema Kristovu djelu, koji je nepromjenjiv, a samim time i neoprostiv.
Nemogućnost opraštanja grijeha ne proizlazi iz nedostatka Božje sposobnosti; nego je iskrivljeni i isključivi stav prema Kristovu evanđelju ono što isključuje svaku mogućnost preobrazbe i pokajanja. Lukić tvrdi da je hula na Duha Svetoga definitivno odbijanje Božjeg poziva, odražava svjesno i nepokolebljivo odbijanje pokajanja, uz predanost težnji za samodostatnošću.
Problem nije nedostatak u Božjoj sposobnosti da oprosti grijeh; umjesto toga, iskrivljena i uska perspektiva pojedinca s obzirom na Kristovo evanđelje isključuje svaku priliku za preobrazbu i pokajanje. To vodi do ispitivanja prirode sedam smrtnih grijeha i istraživanja razloga koji stoje iza njihove klasifikacije kao smrtonosnijih od drugih prijestupa. Identificirani grijesi su sljedeći: ponos, pohlepa, blud, zavist, prejedanje, zaboravnost i lijenost. Apostol Pavao daje konačnu izjavu: “Plaća je grijeha smrt.
Grijeh inherentno vodi u smrt, slično kao što loše odluke na kraju kulminiraju uništenjem. Kao rezultat toga, svaki grijeh posjeduje sposobnost kobnih posljedica, budući da njegovo uporno djelovanje nanosi nepovratnu štetu našoj biti. Djeluje slično virusu koji prožima naš sustav; ako se ovaj virus razmnoži ili mu se brzo ne suzbije, prijeti kolaps cijelog sustava, sa svim predvidljivim posljedicama koje slijede. Osim toga, važno je prepoznati da ljutnja spada u ovaj okvir; međutim, ljutnja može proizaći iz bilo kojeg od gore navedenih grijeha, zajedno s pogrešnim tumačenjem i slabošću.
On, međutim, primjećuje da postoji opravdanje za usredotočenost na ove grijehe, klasificirane kao smrtne. Njihova djela ne proizlaze iz slabosti, već iz promišljene volje i namjere. Nadalje, dovode do mnoštva dodatnih grijeha. Ozbiljnost ovih prijestupa najučinkovitije se shvaća kada se usporedi s vrlinama koje im se suprotstavljaju; na primjer, poniznost djeluje kao protuteža ponosu.
Ponos označava stanje u kojem pojedinac pogrešno tumači svoje veze s drugima, smatrajući sebe ili superiornijim ili privlačnijim. Smirujući se, možemo očistiti zamračeno zrcalo percepcije, jasnije otkrivajući svoje nedostatke i time ih učiniti fokusom suštinskog ispravljanja. Pretjerana fiksacija na bogatstvo ili pohlepu nepovratno potkopava našu sposobnost empatije prema drugima. Odgovarajuće stajalište o ovom pitanju sadržano je u izreci: “gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.”
Blud umanjuje svetost tijela potičući pretjeranu usredotočenost na senzualnost i strast, tjerajući pojedince da podlegnu takvim željama. Zavist negativno utječe na nas, jer zavideći drugima sami sebi uzrokujemo patnju, a ne utječemo na pojedince koje želimo. Ovaj osjećaj proizlazi iz naše nevoljkosti da priznamo postojanje nekoga tko nas nadmašuje u našim nastojanjima. Stvarnost većeg talenta doista je nepobitna! Lijek za prenapuhani osjećaj vlastite vrijednosti može se pronaći u izreci, “često jedno drugo činite većim nego što jeste.
Štetni učinci pretjeranog uživanja na naše fizičko zdravlje služe kao jasan znak da nemoralne radnje imaju konkretne fizičke posljedice. Pogriješiti u pamćenju znači osuđivati samog sebe. U molitvi Gospodnjoj izgovaramo: „I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim“. Da li zaista opraštamo ili nas se, radije, procjenjuje prema našim nedovoljnim djelima dobrote?
