Prošla su dva desetljeća od atentata na Zorana Đinđića, bivšeg premijera Srbije. Tijekom tog vremena mnogo se toga promijenilo – njegova djeca su sazrela, stekla obrazovanje i nastavila svoje živote, noseći duboku bol duboko urezanu u svojim srcima.
Ružica, njegova udovica, nastojala je ostvariti uloge i oca i majke za svoju djecu, ostajući u pozadini i izbjegavajući javno eksponiranje. Unatoč njezinim nastojanjima da ostane skrivena, brojni pojedinci pokušavali su otkriti njezino boravište i aktivnosti, a njihova otkrića zaprepastila su mnoge.
Naime, njezina osebujnost i skromnost još su je više zavoljeli ljudima. Tome potvrđuju i slike koje je Kurir paparazzo zabilježio godinu dana prije. Ružica Đinđić, dakle, vodi tipičan život, ispunjen odlascima na tržnice i šopingom, no upada u oči jedan iznenađujući detalj – Đinđićeva udovica vješto nosi odjeću kupljenu na tržnici.
- Slike su je uhvatile dok isprobava haljinu i razgovara s prodavačicom na štandu na Kalenić pijaci. Nakon mjeseci daleko od očiju javnosti, prvi dojam koji je ostavila doista je oduzeo dah. Približavajući se sedmo desetljeće, Ružica Đinđić ukazala se tako da je svatko tko ju je toga dana imao sreće vidjeti vjerojatno pomislio: Ova je žena netaknuta godinama i tugom.
BONUS:
Zoran Đinđić, premijer Srbije i šef Demokratske stranke, ubijen je 12. ožujka 2003. godine ispred sjedišta Vlade Srbije. Premijer je imao tipičan isplaniran dan s više sastanaka na dnevnom redu.
Vlada Srbije je u prvom priopćenju nakon ubojstva premijera pojedince iz takozvanog Zemunskog klana označila i kao organizatore i kao izvršitelje zločina. Kao glavne osobe te akcije posebno su naveli Milorada Ulemeka Legiju, bivšeg zapovjednika rasformirane Jedinice za specijalne operacije, te Dušana Spasojevića Šiptara i Mileta Lukovića, vođe zemunskog klana.
Milan Veruović, koji je bio premijerov tjelohranitelj na snimanju filma “Posljednji dan Zorana Đinđića” u produkciji RTS-a, ispričao je: “Taj dan je premijera boljela noga i sugerirano je da nećemo raditi. .. Na kraju se potvrdilo da nećemo ići u ured i otišli smo svaki svojim putem, međutim, otprilike sat vremena kasnije, nazvali su me vozači Dijana ili Salet i obavijestili me da se plan promijenio; predsjednica je još uvijek bila na poslu, a mi smo se trebali ponovno okupiti u Vladi.
Sale i ja smo se dovezli u dvorište kuće, dok su druga dva automobila ostala parkirana ispred. Pritisnuo sam zvono na vratima, a Ružica me pozdravila kao i uvijek, zamolivši me da još malo pričekam da se predsjednica pripremi. Povinovao sam se i čekao. Taj dan nije bio ništa neobično; osjećao sam se kao i svaki drugi dan. Stajali smo vani, u dvorištu.
Dan je obilježila samo neuobičajena premijerova šutnja i kašnjenje. Uobičajeno točan, napustio je svoju rezidenciju više od 20 minuta kasnije. Dan je bio lijep, a mi smo vani razgovarali s Ružicom, koja nam se pridružila. Napokon je izašao oko 12.30 ili 12.32 sati, ušao u vozilo, pozdravio se s nama i to su bile razmjere njegovih akcija tog dana, kako je primijetio vozač Aleksandar Bjelić.
Veruović je rekao: “U pravilu bi u autu razgovarao o događajima od prethodnog dana ili se raspitivao što ima novo sa Saletom ili sa mnom. Međutim, tog dana nije nas pitao niti jedno pitanje. Cijeli dan Naš put od rezidencije do zgrade Vlade trajao je oko 5 minuta i za to vrijeme nismo razmijenili riječi.
– Ja sam prvi izašao iz automobila, a predsjedniku sam pomagao štakama. Naslonjen na njih, pratio me dok smo se probijali prema zgradi Vlade. Kad sam stigao do ulaza, odjednom sam začuo prvi pucanj, a zatim njegov bolni jecaj. Okrenuvši se prema njemu, čula sam glasan prasak. Shvativši da se pucnjava nastavlja i da smo pod paljbom, primijetio sam krv na nozi i uplašio sam se da sam pogođen. Pokušao sam se odvući prema autu na laktovima, tražeći utočište ispod njega. Lijevom rukom otvorio je vrata auta, a ja sam se popeo unutra. U tom trenutku u isti automobil ušao je moj kolega, sjeo na vozačko mjesto i odvezao se iz dvorišta, ispričao je Veruović.
