Oglasi - Advertisement

Sjedeći ukočeno na beogradskoj željezničkoj stanici, oči starijeg seljaka kao da su plamtjele.

Nekoliko radoznalih pojedinaca javilo se kako bi ga pitalo za njegovo dobro i pružilo svoju pomoć. Stric je ustrajao u razgovoru:

Sadržaj se nastavlja ispod oglasa

Jednom sam u crkvi organizirao sprovod za svog sina i čak sam mu podigao spomenik u čast, vjerujući da je stradao u ratu. Ipak, sada s nadom čekam njegov siguran povratak. Ovo iskustvo donosi ogromnu neizvjesnost i moram se oslanjati na vjeru koja će me voditi kroz ovo izazovno razdoblje.


Čini se da je Pavle Tomić, liječnik podrijetlom iz Rušnja, u stanju uzrujanosti bio zaokupljen listopadom 1927. godine. Njegov fokus bio je usmjeren na udaljene zvukove zvižduka lokomotive i kloparanje vagona.

Godine 1916., za vrijeme okupacije Srbije, Austrijanci su Živojina, najstarijeg sina obitelji, sa 17 godina poslali u logor u Mađarskoj. Godinu dana kasnije, on je s tog mjesta uspio poslati svoje posljednje pismo majci .

I vrijeme i novac uloženi su bez oklijevanja.

Kad je rat završio i kad su se preživjeli vratili kući, Živojina je bilo dosta nedostajalo u redovima vojnika koji su se vraćali.

Pavle je poduzeo sve moguće pokušaje pronaći posmrtne ostatke svoga sina i sahraniti ga u rodnoj zemlji. Čak i uz veliko bogatstvo njegova strica, koje uključuje 36 hektara zemlje…

U potpunosti se posvetio zadatku, bez rezerve ulažući i vrijeme i novac. Izvješća su predana više povjerenstava…

Kako bi odao počast članu svoje obitelji, proaktivno je kontaktirao lokalnog svećenika kako bi organizirao sve bitne običaje i rituale za sprovod, uključujući sve mise zadušnice ili komemorativne događaje. Na službi se krstio pred spomenikom, čvrsto vjerujući da je njegov dragi Živojin još među živima. Čini se da samo ime utjelovljuje osjećaj sudbine.
Godine 1926. konačno je stigla vijest koju je željno iščekivao. Preko Ministarstva vanjskih poslova doznao je da mu je sin živ i da napreduje u malom selu u Mađarskoj blizu čehoslovačke granice. Njegov je sin čak osnovao vlastitu obitelj, zajedno sa ženom i dvoje djece.

Otac je poslao pismo sinu, pozivajući ga da se vrati kući. U pismu otac izražava kako je bolje biti gospodar vlastitog kućanstva nego ostati sluga u dalekoj zemlji cijeli život.

Nekoliko dana nakon toga stigao je odgovor.

Dragi roditelji, poslao sam vam brojna pisma bez odgovora. Preklinjem vas da mi javite gdje su moji stričevi. Osim toga, zabrinut sam za svoja dva mlađa brata i moje dvije drage sestre. Molim vas obavijestite me o dobrobiti mojih stričeva i braće i sestara.

Ubrzo nakon toga dogodio se drugi dolazak. Živojin je izjavio da će do Beograda doći brzim vlakom.

Na kraju pisma Živojin s poštovanjem moli svog voljenog oca da kupi vapno i boju za njihove domove, pokrivši sve unutarnje i vanjske prostore. Moli oca da u kućama ne bude crnog, inzistirajući da sve mora biti bijelo i bez ikakvih rupa. Autor izražava zabrinutost zbog toga kako Mađari doživljavaju njegovu domovinu Srbiju kao prljavu i nesređenu, koju karakteriziraju neoslikane strukture i mnoge praznine.

Uz poruku je stavio i fotografiju na kojoj je sa suprugom i djecom. Roditelji su pomno proučavali sliku, analizirajući svaki detalj.

Izjava starije žene bila je odlučna: “Ovo ne može biti moj sin!” Nije mogla identificirati nijednu osobinu ili kvalitetu koja bi je podsjetila na njezino nestalo dijete.

Majka oštro opovrgava tvrdnju da je dotični njezin sin i izražava sumnju u njegovu namjeru da ih dovede u zabludu.

Kad je čuo svoje ime, Pavle je prijezirno mahnuo i primijetio da nije iznenađenje što ga drugi nisu prepoznali. Pošto je u logor dospio sa samo 17 godina, razumljivo je da se, sada sa 29 godina, njegov izgled znatno promijenio.

Starija žena je upitala: “Možete li mi, molim vas, reći svoje odredište?”

Stric je primijetio: „Namjeravam otići kod Živojina.

Ako ga nema, a netko drugi zauzme njegovo mjesto, gdje ćete se postaviti ispred tog pojedinca? Ova mu je osoba već poznata; odranije su bili prijatelji, a Živojin mu je otkrio i detalje o našem prebivalištu. Posljedično, sada namjerava kriomice ući u naš dom.
Paul je čvrsto inzistirao da je dotično dijete sigurno njegov sin.

Oko 11 sati noću ostao je šćućuren, pogleda uprtog u dolazak vlaka na stanicu, nije ni trepnuo. Ostali gledatelji, koji su već čuli priču, također su očekivali zaključak. Dešavanja te večeri u Beogradu bila su nevjerojatno uzbudljiva, a tiskani mediji su je odmah zabilježili kao vrijednu pažnje. fenomen za glavni grad.

Dok su putnici izlazili, nalet aktivnosti i kretanja ispunio je zrak. Ipak, skupina koju su činili muškarac, mlada djevojka i žena s bebom ostala je u vozilu.

Kondukter je nježno položio ruku na Pavlinu pognutu glavu i rekao mu da se sutradan ujutro točno u 9:20 može ukrcati na drugi vlak pod imenom “Peštan”. Ipak, stariji se gospodin teško opuštao u kolodvorskom baru. Nekoliko je puta izašao van da osluškuje ima li znakova dolaska vlakova, razmišljajući je li dispečer možda pogriješio.

Nakon što je čuo vijest od stranca na peronu, nada je istog trena obasjala starčevo lice. Neznanac je prenio da se vlak iz Subotice očekuje točno u 6.20.

Kad su se jedna od kola približila, pojavio se muškarac, vodeći za ruku mladu djevojku. Ubrzo nakon toga pojavila se žena držeći dijete u naručju. Pavle je ostao nepomičan, promatrajući ih dok su prolazili. Na kraju su nestali iz vidokruga.

Mladić se zainteresirao za starijeg farmera i pokazao ga u smjeru Pavla, koji je tiho promatrao razmjenu.

Pitanje koje je pred nama odnosi se na biološko roditeljstvo: jeste li vi osoba koja je dala polovicu mog genetskog sklopa?

Starac jedva da je izgovorio riječ, promrmljavši nešto poput: “Nisam siguran.”

Mogu li pitati zovete li se Pavle Tomić?

Izraz “Da, jesam” služi kao kratka potvrda identiteta ili tvrdnje osobe.

Osoba kojoj se obraćam s “ti” ima ulogu moje očinske figure. Dok su razmjenjivali poglede, suze su im počele teći niz lica. Sin je drugi zaplakao, nakon oca. Prisutni oko njih također su počeli liti suze, dijeleći emotivan trenutak s parom.

Dok su se smjestili u ugodnom kafiću, Živojin je pokušao da uvuče oca u razgovor. Pripremio je šnitu kruha sa salamom i pružio je kao znak dobre volje.

Pavle je odbio, nekontrolirano jecajući bez stanke.

“Osjećam ogromnu radost kada znam da nisam jela tri dana!

Postoji prilika da je mještanin Tomić iz Rušnja slučajno naletio na ovu priču. Ako je to slučaj, mogli bi posjedovati dodatne pojedinosti o budućim obiteljskim razgovorima. Važno je naglasiti da je ovo okupljanje zabilježeno prije skoro sto godina.

Preporučujemo

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here