U Beogradu, Lazar Pajazitović, prvenstveno je imao ime Samir Pajazitović,koji je odrastao u tipičnom islamskom domaćinstvu , sa roditeljima , majkom Selimom i ocem Mustafom. Iako je rastao u muslimanskoj porodici, nikada nije u potpunosti prihvatio islamske običaje i principe. Kako je vrijeme prolazilo, postalo mu je jasno da osjeća snažniju povezanost s crkvom, a ne s džamijom, što ga je potaknulo da pređe na pravoslavlje.
Tijekom njegova djetinjstva obitelj Lazara Pajazitovića radoznalo se suzdržavala od razgovora o njegovom podrijetlu, što je potaknulo njegovu vlastitu znatiželju da se pojača. Njegova osobna potraga, koju on naziva bitkom, u početku je uključivala borbu s vlastitim identitetom, a kasnije se proširila na interakcije s drugima. Bilo je trenutaka kada je pomišljao da odustane od potrage za svojim korijenima, ali onda je naišao na otkriće – da je potomak loze Mrnjavčević. Ovo novostečeno znanje potaknulo je njegovu odlučnost da s još većom žestinom slijedi svoju misiju.
Kako je sve počelo pojasnio nam je Lazar, koji sada zbog preseljenja na Krf prošle godine dijeli vrijeme između Srbije i Grčke.
Od trenutka mog rođenja odgajan sam kao musliman. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, sve više me privlače crkva i samostan, nikad nisam kročio u džamiju. Ta se sklonost zadržala sve do prije otprilike 15 godina kada sam pratio svoje prijatelje u samostan. Tijekom liturgije svi smo dali svoja imena. Naravno, predstavio sam se kao Samir. Na moje iznenađenje, majka samostana prozvala je moje ime. Odgovorio sam, a ona me je obavijestila da nisam pravoslavne vjere. Unatoč tome, uvjerila me da to nije problem, izražavajući svoju sigurnost da ću na kraju doživjeti vjersku transformaciju u nadolazećim godinama.
Kao mladić nije previše razmišljao o promjeni vjere. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, osjećao se ponukanim zadubiti se u svoje nasljeđe. Tijekom svog petogodišnjeg istraživanja razmišljao je hoće li zadržati status quo ili dublje istražiti svoje podrijetlo. Na kraju je odabrao drugi put.
Izjedao me strah od otkrivanja nepoznatih aspekata vlastitog ja.
Od samog početka puta pojavile su se prepreke zbog nedostatka informacija. Želja da otkrijem razloge svoje jedinstvenosti natjerala me da potražim odgovore, unatoč strepnji od otkrivanja uznemirujućih istina o sebi i svojoj obitelji. Nakon brojnih neuspjeha i trenutaka prepuštanja besplodnoj potrazi, sreća mi se napokon osmjehnula. Pojavio se novinski članak koji je rasvijetlio nasljeđe predaka značajnih pojedinaca porijeklom iz Bosne i Hrvatske. Jedan od takvih bio je Ejup Ganić, čija je loza vukla od obitelji Mrnjavčević. Ovo novo otkriće poslužilo je kao ponovna motivacija da se ustraje u već započetoj dugogodišnjoj potrazi, ispričao je Lazar u intervjuu za YouTube kanal „Otac Predrag Popović“.
Nadalje, tijekom tog određenog razdoblja, prisjetio se da je imao živopisan san za koji tvrdi da ga je vodio prema njegovoj snažnoj sklonosti da preobrati svoju vjeru, ili kako to on sam artikulira, da bez odlaganja ponovno uspostavi svoju vjeru. Potom je otišao u Crkvu Vavedenja Blažene Djevice Marije u Vrbasu, gdje je svećeniku otkrio svoje namjere, koji je, kako tvrdi, u prvi mah bio zaprepašten. No, kako bi izbjegao impulzivno donošenje odluka, svećenik mu je dao literaturu na čitanje i, prema njegovom iskazu, dao mu tjedan dana za kontemplaciju. Bez ikakvog trenutka dvoumljenja, prije desetak godina ponovo je potvrdio svoju vjeru u Vrbas.
Prihvaćanje pravoslavlja prigrlila su i njegova djeca i brat.
Lazar, govoreći na YouTube kanalu “Otac Predrag Popović”, prepričava kako je vratio vjeru i ispravio nepravdu koja je prije desetak godina nanesena njegovoj obitelji zbog poturčenja preostalih Mrnjavčevića. Nadalje ističe svoju predanost odgoju svoje djece u skladu s načelima pravoslavlja.
Istaknuo je činjenicu da je isti put prošao i njegov rođeni brat Amir koji je samo tjedan dana nakon Lazareva krštenja primio pravoslavnu vjeru i nadjenuo se ime Đorđe. To mu, kako ističe, pričinjava neizmjernu radost i zahvalnost.
Lazar zaključuje kako je kroz čin krštenja doživio istinsku radost i osjećaj uključenosti. Naglašava važnost toga da pojedinci prihvate svoja vlastita putovanja i vjeruju da se sve događa u skladu s Božjim božanskim planom.
