Holandija je prva zemlja u svetu , koja je 2001.godine eutanaziju učinila legalnom. Od tada sve više je ljudi koji su se odlučili na taj poduhvat , odnosno na prekid života na sopstvenu incijativu. Zoraja ter Bik je devojka koja je sa 28 godina donela odluku da se podvrgne eutanaziji . Ona je odlučila da to bude početkom maja. Njena namjera je da se odluči za kremaciju kao dio svog plana.
Zoraja ter Bik je, kako prenosi “Thefp.com” u članku Rupe Subramanye, izrazila da ne želi da se nameće svom partneru tako što ga čini odgovornim za održavanje grobnice. Iako još nisu odabrali urnu, Zoraja planira da je učini dijelom svog novog doma.
Živeći u čudnom holandskom gradu koji se nalazi u blizini nemačke granice, Ter Bik je nekada imao težnje da nastavi karijeru kao psihijatar. Međutim, nije mogla da prikupi odlučnost neophodnu da završi svoje obrazovanje ili krene na profesionalni put. Ter Bik ovaj neuspjeh pripisuje svojoj borbi s depresijom, autizmom i graničnim poremećajem ličnosti.
Uprkos tome što je duboko zaljubljena u svog 40-godišnjeg dečka IT programera i živi u prijatnom domu zajedno sa njihova dva mačja drugarica, priznaje da se oseća umorno od života. Prisjećajući se svoje interakcije s psihijatrom, Ter Bik se prisjeća da je obaviještena da su istraženi svi mogući načini, ne ostavljajući im više mogućnosti da joj ponude. U ušima su joj odzvanjale obeshrabrujuće riječi: „Ne možemo više ništa učiniti za tebe. Nikada neće biti bolje.
U tom trenutku je donela odluku da okonča svoj život. „Uvijek sam bila odlučna da ako se stvari ne poprave, neću moći nastaviti.
Ukrašavajući svoju gornju lijevu ruku, Ter Beek ponosno prikazuje “obrnutu” verziju tetovaže “drveta života”.
U svom pisanju, ona je izrazila suprotan pogled na simbolizam drveta života. Iako se često povezuje s rastom i novim počecima, ona je svoje drvo vidjela kao antitezu. Umjesto da procvjeta, bacio je lišće i propao. Kako je drvo propalo, iznutra je izronila ptica. Umjesto da to protumači kao odlazak njene duše, ona je na to gledala kao na oslobođenje od tereta postojanja.
Mjesto gdje će pronaći svoju slobodu nalazi se u granicama njenog vlastitog stanovanja. „Više volim tišinu“, primetila je. Trenutak oslobođenja će nastupiti dok se zavalite na sofu u dnevnom boravku.
Doktor se brine o sebi ostavljajući sebi dovoljno vremena prije nego što započne zahvat. Umjesto da požuruje pacijente, ona stvara umirujući ambijent uz šoljicu kafe kako bi im olakšala živce. Nakon što sam potvrdio svoju spremnost, smještam se na kauč. Doktor još jednom provjerava moju sigurnost prije nego što započne proceduru i nudi mi ugodno putovanje. Lično, više volim dobar san nego frazu “Siguran način”.
Doktor me uvjerava da neću nigdje ići. Daje joj sedativ, a zatim i lijek za zaustavljanje srca. Nakon što ona umre, komisija zadužena za razmatranje slučajeva eutanazije procijenit će njenu smrt kako bi osigurala da se doktor pridržava potrebnih protokola. Holandska vlada će tada najvjerovatnije službeno proglasiti zakoniti završetak života Zoraje ter Beek.
Do samog kraja molila je dečka da ostane uz nju.
Za nju se neće održati tradicionalna pogrebna ceremonija. Zbog ograničene porodice i sumnji u spremnost njenih prijatelja da prisustvuju, odlučila se za alternativni aranžman. Njen dečko će preuzeti odgovornost da rasprši njene kremirane posmrtne ostatke na zajednički odabranoj mirnoj lokaciji u šumi.
– Strah od smrti ostaje u meni, jer predstavlja krajnju enigmu – priznala je, nakon čega je uslijedila kontemplacija: – Neizvjesnost onoga što leži iza je zaista uznemirujuća – ili možda uopće nema ničega? Taj aspekt je ono što izaziva strah – napomenuo je on.
Postoje li pojedinci koji su postali žrtve razorne epidemije autodestruktivnih tendencija?
U zapadnom svijetu postoji rastući trend pojedinaca kao što je Zoraja Ter Beek koji se odlučuju za prekid života radije nego da trpe stalni bol, uprkos činjenici da se takav bol često može riješiti medicinskom intervencijom.
Obično se naša percepcija pojedinaca koji razmišljaju o asistiranom samoubistvu vrti oko onih koji se bore sa stanjem opasnim po život. Međutim, ovu demografsku kategoriju u nastajanju čine pojedinci pogođeni različitim sindromima – naime, pojačanom depresijom ili anksioznošću uzrokovanom ekonomskom nestabilnošću, zabrinutošću za okoliš, utjecajem društvenih medija i ogromnom mnoštvom strahova i razočaranja.
Stef Groenevoud, zdravstveni etičar na Teološkom univerzitetu u Kampenu u Holandiji, izrazio je uvjerenje da se eutanazija, koja se nekada smatrala posljednjom instancom, sada smatra prihvatljivom opcijom koju su predstavili ljekari i psihijatri.
Ovu konkretnu pojavu sam uočio prvenstveno među osobama s psihijatrijskim stanjima, posebno mladim osobama s psihijatrijskim poremećajima, gdje se čini da zdravstveni radnici imaju tendenciju da odustanu od njih lakše nego u prošlosti.
Deset godina, Theo Bur, cijenjeni profesor etike zdravstvene zaštite na Protestantskom teološkom univerzitetu u Groningenu, posvetio je svoju stručnost odboru za reviziju eutanazije u Holandiji.
Od 2005. do 2014. radio sam u komitetu za reviziju, svjedočivši transformaciji holandskog pristupa eutanaziji. U početku se smatralo krajnjom mjerom, a postepeno je postalo standardni izbor. Ova promjena u perspektivi na kraju je dovela do moje ostavke.
Boer je aludirao na pojedince kao što je Zoraja ter Beek – koji su, prema kritičarima, suptilno pod utjecajem da sebi oduzmu život zbog zakona koji uklanjaju stigmu oko samoubistva, kulture društvenih medija koja ga romantizira i ekstremističkih zagovornika desnice – To-die pokreta koji se zalažu za našu slobodu da okončamo svoje živote kad god ih smatramo “ispunjenima”.
Prema kritičarima, oni su postali žrtve oblika zaraznog samouništenja.
Podaci ukazuju da su ovi kritičari možda na nečemu.
Holandija je 2001. godine postigla revolucionarnu prekretnicu postavši prva nacija koja je legalizovala eutanaziju. U godinama koje su uslijedile, došlo je do značajnog porasta broja pojedinaca koji su se odlučili za ovaj izbor na kraju života.
