Danas smo saznali da je nažalost potraga za malenom Dankom završena tragično. Roditelji koji su odvojeni od svoje dece mogu zaista da saosećaju sa neizmernom patnjom i mukom roditelja dvogodišnje devojčice iz okoline Bora. Tragično, ubijena je i navodno odložena na deponiju, što je dodatno pojačalo njihov ionako nepodnošljiv bol.
Nakon tragičnog gubitka ćerke, Milica Mumđić, poznata influenserka, na Instagramu je podelila iskrenu poruku u vezi sa tekućim slučajem ubistva mlade devojke, izražavajući svoje duboke emocije.
U decembru 2021. dogodila se tragedija kada je Kasija, Miličina kćerka, tragično pala sa prozora dnevne sobe i nekoliko dana kasnije podlegla povredama u bolnici. Samo 8 mjeseci kasnije, Miličin partner, roditelj Kasije, doživio je tragičan kraj, dodatno produživši njenu muku.
U nedavnoj objavi na Instagramu, Milica je podelila iskrenu poruku koju je popratila snimkom koji je snimljen za života njene ćerke. Sada vam predstavljamo njenu emotivnu poruku u cijelosti:
Draga, često razmišljam o svrsi svega, o razlogu za nastavak nakon tvog odlaska. Čini se da su čak i ptice smještene na granama svjesne mog stalnog ispitivanja. Prije trudnoće, moram priznati, nisam baš cvjetala kao cvijet. Međutim, otkako sam otkrio tvoje postojanje, cijeli moj svijet je prošao kroz duboku transformaciju.
Buđenje istinskog majčinstva u meni bilo je duboko iskustvo koje me je ispunilo ponosom. Kao mlada majka, ponosno sam te nosila u svojoj utrobi, hodajući sa samopouzdanjem uprkos svim kritikama ili osudama. Sjaj tvog prisustva naterao me da zračim radošću. Dok sam te gledao kako rasteš, žudio sam da rastemo zajedno, žudeći za tim zajedničkim razvojem.
Imam averziju prema korištenju vulgarnosti, ali se na ovaj način živo sjećam završetka vašeg života. To je i kraj za mene, vjerujte mi u tome. Način na koji trenutno postojim, kao i kako sam živio do tog kobnog 24. decembra 2021. godine, me neprestano grizu. Uspeo sam da izbegnem nevolje, poroke i gubljenje razuma i na tome sam Bogu zahvalan… ali šta ja zapravo postižem?
Nekada sam imao beskrajne snove i želje za nama, žudeći za budućnošću u kojoj bismo mogli biti zajedno. Duboko me boli što prihvatam da se ti snovi više ne mogu ostvariti. Borim se da shvatim zašto moramo izdržati ovu razdvojenost i zašto ona izaziva tako ogromnu agoniju. Kada se ljudi raspituju o mom zanimanju, odgovaram sa osmehom, govoreći: „Kradem trenutke od božanskog“. Ali u stvari, kradem te trenutke u nadi da ću doći do vas, moja voljena principesso.
Odlučio sam da prenoćim kod tate, jer Kasia nije bila tu. Bio je to prvi put da sam noć proveo sam i osjetio sam iznenadnu želju da odem. Tata i ja smo sjeli da ručamo, a tamo je na trećoj stolici sjedila moja draga Kasia. Tata ju je opisao kao bucmastu, s konjskim repom na glavi i odjevenu u bijelu bluzu. Nisam mogao da razumem zašto je nisam video.
Jesi li ti bio taj koji mi je dao otpornost da se upustim u noć, uvjeravajući me da nisam sam, čak ni u tvom odsustvu? Mama žudi za još jednim susretom s tobom, koji podsjeća na prošlost kada si se neočekivano materijalizirao preda mnom.
Na današnji dan moja dragocena ćerka, koja bi napunila 3 godine i 8 meseci, ispunjava moje misli. Nadilazi moju maštu da zamislim nevjerovatnu ljepotu koju biste posjedovali u ovoj fazi svog života. Nadam se da ćete me jednog dana počastiti posjetom i omogućiti mi da svjedočim izvanrednoj osobi koja ste postali. Moja ljubav prema tebi, moje drago dijete, ostaje nepokolebljiva. Ti si moj mali snop radosti i oličenje ljepote. Svaki peti dan služi kao podsetnik na vaše odsustvo, jer je to dan koji je posvećen isključivo vama.” Ove iskrene reči napisala je Milica.
Tragični ishod bio je rezultat kratkog gubitka pažnje.
Prethodne večeri imala je prvi susret sa Deda Mrazom i dok smo se spremali za spavanje, preplavile su me emocije i potekle suze od sreće. Sljedeće jutro počelo je u divnoj noti dok smo se mazili zajedno. Zanimljivo, to je bio prvi put da sam se uzdržao da ne zgrabim telefon da bih uhvatio trenutak. Dan nas je dočekao suncem i slatkim melodijama cvrkuta ptica, izazivajući osjećaj proljeća. U želji da osvježim stan, otvorio sam prozor i otkrio prodavnicu kućnih ljubimaca koja se nalazi preko puta. Obožavala je da viri kroz taj prozor, posmatra životinje. Do tog dana sam bio oprezan, ali sam iz nekog razloga popustio i nisam razmišljao o mogućim posljedicama. Moj jedini fokus je bio pripremanje njene užine prije spavanja, a potcijenio sam značaj ta tri minuta. U međuvremenu, veselo se igrala u dnevnoj sobi. Iznenada je zvuk hitne pomoći probio vazduh i instinktivno sam znao da moram da požurim na njenu stranu da sprečim da je obuzme strah.
Dok sam zurio u niz igračaka, postalo je očigledno da je nema nigde. Istina je bila kristalno jasna, ali nisam je htio prihvatiti. Teška srca sam skrenuo pogled prema dolje, gdje se okupila gomila ljudi, a ona je ležala nepomično. Preplavljena emocijama, žurno sam izašla napolje i očajnički se raspitivala za njeno dobro, dok su mi suze tekle niz lice.
Po dobijanju vesti da mora da bude prebačena u Kragujevac, odmah sam kontaktirala roditelje i Strahinju i zajedno smo pritrčali njoj. Nažalost, nije joj bilo dostupne pomoći. U tom trenutku me je preplavio talas mržnje prema sebi dok sam preispitivala svoje sposobnosti majke. Iako sam znao da je to nemoguće, usrdno sam se molio za njen oporavak. Njen mozak je prestao da funkcioniše dok je njeno srce nastavilo da kuca. Nažalost, nismo dobili dozvolu da je vidimo, ali smo odbili da odustanemo.
Šaputala sam riječi ljubavi, uvjeravajući je da mi znači više od svega na ovom svijetu. Priznao sam svoju sebičnost i potencijal da drugi pišu o našim životima koji idu naprijed. Dva dana kasnije dobili smo poražavajuću vijest o njenoj smrti, gotovo kao da je čekala da je pustimo. Naš svijet se raspao oko nas. Koliko god se trudio da nastavim dalje, otkrio sam da samo postojim, bez motivacije za bilo šta. Lijekovi su postali neophodni, jer su napadi mučili moj svakodnevni život. Stan je postao moje utočište, mjesto gdje su se čuvale najljepše uspomene.
Nakon tog incidenta, bilo mi je teško biti blizu tog prozora. Svaki put kad sam joj prišao, osjećao sam se kao bolan udarac. Nisam mogao da podnesem da ostanem tamo, pa sam otišao i našao utehu u društvu Strahinje u Ribnici. U tom periodu sam prošao kroz najmučnije iskustvo u svom životu. Na kraju sam skupila hrabrost da se sama vratim u stan i suočim se sa svime što se dogodilo. Uključio sam njen voljeni program i jednostavno sjedio tamo, uronjen u dubine svoje tuge. Njena potresna priča se nastavila.
