Nažalost, usred stalne potrage za malom Dankom, na raznim društvenim mrežama postoje obeshrabrujući slučajevi negativnih komentara upućenih roditeljima nestale djevojčice. Strah od nestalog djeteta najveća je briga roditelja, a korisnik X mreže podijelio je svoj lični račun o incidentu koji im se dogodio dok su bili na plaži.
- U Budvi, kada sam bio u devedesetim, naišao sam na sebe da brinem o kćerki, koja je imala nešto manje od tri godine. Bilo je oko 11 ujutro, a mi smo bili na plaži. Žena, vjerovatno njena majka, je otišla negdje, ostavivši mene da vodim računa. Moja ćerka Malecka se rado igrala sa peskom, koristeći lopatu da napuni kantu. Bila je oko dva metra od mene, a desetak metara od vode. Zadubljen u knjigu, pošto mobilni telefoni još nisu bili rasprostranjeni, držao sam je na oku okrenuvši se u njenom pravcu. Svakih nekoliko redova, podigao bih pogled da je provjerim. Međutim, jednom prilikom, kada sam ponovo podigao pogled, ona je nestala. Prošlo je samo 20 do 30 sekundi otkako sam je zadnji put vidio.
- Bez trunke brige, pogledam u oba smjera, samo da vidim da je nestala. Dižući se, pregledavam okolinu, ali je nema nigdje. Približavajući se mjestu gdje je posljednji put svirala, oči mi ugledaju lopaticu. Zapljusne me iznenadni talas nelagode, uzrokujući da mi se stomak stegne u čvor. Izbezumljeno, počinjem dozivati njeno ime, preklinjem bilo koga u blizini da li ju je vidio. Odgovor je odlučno ne. Prošlo je manje od minute, a moj želudac veličine šake grči se od brige. Očaj me obuzima dok jurim u svim smjerovima, vičući i vičući njeno ime iz sveg glasa. Dolazim do ivice vode i ispuštam prodoran vrisak. Veličine klikera, moj stomak se nastavlja stezati, odražavajući kolaps umiruće zvijezde u crnu rupu.
O incidentu je obavijestio svoju suprugu kada je stigla.
- Nije odmah me ubila, ali znam da će se to dogoditi kasnije. Duboko u sebi, prihvatam ovu sudbinu bez ikakvih prigovora; u stvari, verujem da je to prava stvar da se desi. Razdvajamo se i idemo u suprotnim smjerovima. Krećem naprijed, ali imam osjećaj kao da to nije moje vlastito tijelo, već nečije drugo koje hoda i vrišti. Prilazi mi muškarac i javlja mi da se nestala djeca drže blizu bine. Sprintam prema bini i iz daljine vidim svoju kćer kako stoji tamo, zajedno sa još pet-šestoro izgubljene djece. Čovjek i dalje drži šolju u ruci. Odjednom se moje tijelo ponovo osjećam kao svoje dok skačem na binu koja stoji na visini od metar i dvadeset centimetara. Grlim svoju kćer, koja plače, i u tom trenutku doživljavam neodoljiv osjećaj olakšanja koje nadmašuje bilo koji drugi osjećaj koji sam ikada imao ili ću imati. Sreća. Ljubav. Krivica. Jecam dok je čvrsto držim. Čak i sada, 27 godina kasnije, zateknem kako prolijevam suze dok se prisjećam svakog detalja tog trenutka. Ovaj nalog je podijelio korisnik na X mreži.
Devedeset i neke u Budvi, ćera imala malo manje od tri godine. Plaža, negde oko 11 prepodne. Žena otišla negde, ostavila mi je da je čuvam. Malecka trpa pesak u koficu pomoću lopatice, udaljena od mene nekih dva metra, na desetak metara od vode. Ja čitam nešto, mobilni telefoni… https://t.co/fg69KKhXye
— Laki21 🐕🦺🐱🐾 Stand with your animals!!! (@laki2112) March 26, 2024
Nestanak Danke Ilić, dvogodišnje devojčice, privukao je pažnju Srbije. Iako smo se bojali vijesti, postojao je kolektivni osjećaj nade i vjerovanja da će biti otkrivena zdrava i zdrava. Čim smo dobili prvu prijavu o njenom nestanku, sa nestrpljenjem smo iščekivali dolazak sistemske poruke Find Me, koja je građanima poslana između 19 i 19.30 sati.
