Njegovoj porodici je od samog početka bilo evidentno da Zoran Đinđić poseduje jedinstvene osobine koje ga izdvajaju od vršnjaka. Njegove jasne misli i postupci odlikovali su ga kao izvanrednog pojedinca. Između Zorana i njegove sestre Gordane Đinđić Filipović postojala je duboka veza, a on je, čak i pored zahtevnih obaveza premijera Srbije, dosledno odvajao vreme za njihove opsežne razgovore.
Uprkos tome što su doživjeli višestruke potrese zbog rata, njihova duboka povezanost sa svojim porijeklom ostala je nepokolebljiva, pružajući im nepokolebljivu podršku i motivaciju. Međutim, kada je Gordani tragično izgubio život, značajan dio njegove suštine zauvijek je nestao. Đinđići su porijeklom sa Kosova, a ja sam Bosanac iz Šamca. Moj suprug Drago je služio u Jugoslovenskoj narodnoj armiji i otišao u penziju u činu pukovnika. Upoznali smo se i vjenčali u Šamcu, gdje su nam rođena djeca Gordana i Zoran. Zoran je pohađao osnovnu školu u Šamcu, a dvogodišnju gimnaziju završio je u Travniku. Naša zajednica u Šamcu bila je skladna i inkluzivna, sačinjena od Srba, Hrvata i Muslimana. Nikada nismo doživjeli podjelu sve dok nas razorni rat nije razdvojio. Gordana je završila srednju školu u Travniku prije nego što smo se preselili u Beograd, gdje je nastavila karijeru u medicini i specijalizaciju.
Tokom života smo se često selili. 1967. godine nastanili smo se u Beogradu. Nisam ni znao da će tragedija zadesiti i odnijeti život mog voljenog sina. Nakon što je 12. marta 2003. godine svjedočila svom nepokretnom nasljedniku na bolničkom krevetu, Mila je odbila da dozvoli ljekarima da joj ublaže muke upotrebom sedativa. U ledenoj dvorani sam prišao Zoranovom beživotnom tijelu. Njegova glava, tako zapanjujuće lijepa, ležala je zatvorenih očiju. Bio je to prizor koji je izazivao i tugu i divljenje. Prsa su mu pukla, a srce raspršeno, tragičan prikaz gubitka s kojim smo se suočavali. Obuzet tugom, čvrsto sam ga zagrlio, a suze su mi tekle niz lice. Drugi su pokušavali da mi pruže utjehu, ali sam se opirao, odbijajući bilo kakav oblik smirujuće intervencije. Ovo su riječi koje je Zoranova majka podijelila u intervjuu za “Njuzvik”.
Odbio sam im dozvoliti da umanje moj bol. “Neka boli!” povikao sam. “Za Boga miloga, oduzeli su život mom sinu!” Ležao je tako mirno, neokaljanog lica. On mi je bio sve…iako imam Gordanu, Zoran je bio cijeli moj svijet. Ružica je bila sa Zoranom i prije mene. Dok sam izlazio iz sobe, ugledao sam ga kako razgovara sa Mijatom, doktorom. Zatim je prišla prozoru, gledajući dole u gomilu koja se okupljala. Kako je mogao, pitao sam se. Fotoreporteri su vrebali ispod. I tako sam krenuo…do Ružice, do njihovog stana. Suze su mi tekle niz lice. Osjetio sam nelagodu od nekih posmatrača. Hteo sam da vrisnem, jer sam znao dubinu svog gubitka. Velika je tuga svjedočiti njegovom poniženju, gledati ga kako gine na takav način… Neka utjehu nađe kraj tame… Način na koji su mu oduzeli život je odvratan čin! Jadni, neuki pojedinci! Ugasiti takvo čudo! Srce mi je ispunjeno mukom za voljenom Gordanom i plakaće od tuge. Posedujem unutrašnju snagu, jer sam majka, sposobna da izdržim sve teškoće… Zoran i Gordana Đinđić, braća i sestre po krvi, porijeklom su iz Bosanskog Šamca. Iako su se s roditeljima preselili u Beograd kasnih 1960-ih, njihove veze sa Bosnom ostale su neprekinute. Veze prijateljstva i drage uspomene iz njihove radosne i bezbrižne mladosti služile su kao stalni podsjetnik na njihovo rodno mjesto. 1962. godine moja porodica i ja smo se nastanili u Travniku, ali smo se preselili 1969. godine. Tek 1989. godine kada sam se nakon dvadeset godina vratio na spomen mature, ponovo sam došao u Travnik. Sada, kada pomislim na sebe u ovom gradu, ne vidim samo Gordanu, maturanticu; Vidim nekoga ko je delila najdraže trenutke sa svojim bratom. Svaka ulica u Travniku budi sjećanja na naš zajednički život – put do škole, šetnje do Plave vode, našeg omiljenog okupljališta. Zoran, moj brat, je ovdje pohađao dvije godine srednje škole. Posedovao je neobuzdanog duha, pun energije i uvek u pokretu – otkrila je Gordana Đinđić Filipović u svojoj iskrenoj izjavi za „Slobodnu Bosnu“ 2013. godine.
