Ponekad djeca otvoreno komuniciraju sa roditeljima o svojim potrebama, dok je ponekad potrebno malo truda da se dešifruju poruka koju namjeravaju. Iako maloj djeci možda nedostaje vokabular da izraze svoje želje, tinejdžeri, s druge strane, mogu iskusiti anksioznost kada su suočeni s potrebom da podijele lične i intimne informacije sa svojim roditeljima.
Nije uvijek moguće imati spreman odgovor ili savršenu reakciju za svaku situaciju, ali je korisno upoznati se sa uputama stručnjaka za mentalno zdravlje o tome koje izjave djece nikada ne treba zanemariti. Važno je napomenuti da samoponižavanje nije neuobičajeno. Prezirem svoj fizički oblik. Nedostaje mi inteligencije. Osećajući se izolovano i željno druženja, nemam želju da pohađam školu. U slučaju da dijete doživljava anksioznost ili se osjeća pod stresom, moguće je da izrazi svoje emocije na neodređen način, na primjer, govoreći nešto dvosmisleno. Postoji osjećaj straha i zabrinutosti koji se javlja kada se pokušava napraviti razlika između tipičnih tinejdžerskih faza i težih problema. Postaje ključno pomno promatrati dijete i prikupiti dodatne informacije kako bi se napravila tačna procjena. Prema terapeutkinji Chinway Williams, važno je da roditelji istraže korijenski uzrok stresa svog djeteta. Williams je naglasio da roditelji često pogrešno tumače djetetov izraz usamljenosti kao puku dosadu, ne prepoznajući različite implikacije svakog osjećaja. Da bi se utvrdilo da li dijete doživljava opći osjećaj usamljenosti ili mu nedostaje određeni prijatelj, Williams predlaže roditeljima da se dodatno raspitaju kada njihovo dijete daje takve izjave.
Pored toga, roditelji mogu podijeliti lično iskustvo osjećaja usamljenosti ili saosjećanja s emocijama svog djeteta, podstičući ih da izraze vlastita osjećanja pitanjem: “Da li se i vi osjećate isto? Možete li dati bolji uvid u to?” Prema psihologinji Elizabeth Kane, ključno je prepoznati da ono što odraslima može izgledati trivijalno može imati ogroman značaj za djecu. Ističe važnost aktivnog slušanja njih, jer to prenosi poruku da se uvijek mogu osloniti na vas, bez obzira na okolnosti. Prema njenim riječima, ako dijete iznese neuobičajenu ili samokritičnu primjedbu, a vi niste sigurni u njen značaj, početni i najefikasniji pristup je tražiti pojašnjenje. Ona naglašava da će možda biti potrebno postaviti konkretna pitanja kako bi dijete dalo detaljne informacije. Kada djeca daju izjave o samoozljeđivanju, roditelji često nisu sigurni kako da reaguju, ali je ključno ne zanemariti takve izjave koje se tiču njihove dobrobiti. Želim kraj svog postojanja. Nemam želju za njegovim prisustvom. Nema svrhe mog postojanja. Da bar nikad nisam ušao u ovaj svijet. Često razmišljam o broju pojedinaca koji bi prisustvovali mojoj sahrani i razmišljam o ideji da bi možda svima bilo bolje bez mene. Prema riječima terapeuta Williamsa, roditelji mogu biti zbunjeni kada njihovi tinejdžeri izgovore posljednju frazu sa osmijehom na licu. Nadalje, adolescenti mogu izraziti svoje nezadovoljstvo izjavom da “mrze svoj život” kao rezultat postojećeg problema ili stresne okolnosti. Za roditelje je ključno da se dodatno raspitaju i steknu dublje razumijevanje ozbiljnosti situacije. Prema Kaneu, dijete možda ne izražava eksplicitno želju da sebi naudi, već umjesto toga daje izjave kao što su: „Voleo bih da ne moram da se nosim sa ovim“ ili „Mojim prijateljima bi bilo bolje da nisam tu. .” U ovim slučajevima, ključno je potaknuti ih na dodatna objašnjenja postavljanjem pitanja poput: “Kako to mislite?” “Zašto se tako osjećaš?” ili “Možete li dati više detalja?” Osim verbalnih znakova, postoje različiti pokazatelji da dijete ima nešto na umu.
Važno je napomenuti da neće svaki slučaj izazvati verbalni signal, posebno kod mlađe djece koja mogu ispoljiti fizičke manifestacije anksioznosti ili stresa, kao što su bolovi u stomaku. Nadalje, mlađe dijete može pokazati pojačanu potrebu za prisustvom roditelja i može se vratiti na prijašnja ponašanja poput mokrenja u krevet ili sisanja palca. Prema Kaneu, starija djeca mogu doživjeti značajne promjene u svom raspoloženju, smanjenu energiju, povlačenje, promjene u snu ili obrascima ishrane, pružajući besmislene izgovore, izbjegavajući aktivnosti u kojima obično uživaju i pokazujući iznenadnu nevoljkost prema svojim uobičajenim aktivnostima. Ona ističe da su vaši instinkti najpouzdaniji kada je u pitanju razumijevanje vašeg djeteta, tvrdeći da ih niko ne poznaje bolje od vas. Kada dijete izrazi nešto što izaziva zabrinutost, važno je ostati pribran, iako to može biti izazov. Ključno je prenijeti razumijevanje i uvažavanje njihovih emocija. Angažovanje s njima otvorenim upitima pružit će uvid u izvor njihove nevolje. Osim toga, izražavanje zahvalnosti za njihovu spremnost da vam se povjere potaknut će osjećaj povjerenja, ohrabrujući ih da traže vašu podršku u budućnosti. Odvojite trenutak da razmislite o svom budućem smjeru djelovanja. Ovisno o okolnostima, možda će biti potrebno ponovno razmotriti stvar za nekoliko dana ili poduzeti hitne mjere. U slučajevima ozbiljnijih zabrinutosti ili kada niste sigurni u odgovarajuću reakciju, uvijek je preporučljivo tražiti savjet od profesionalca.
