Poznata pevačica Seka Aleksić obišla je groblje svog preminulog oca Milorada Aleksića, koji je preminuo 2017. godine. Seka je ukratko napisala “Tata” emotikonom srca, izražavajući svoje emocije. Seka Aleksić je u jednom trenutku svog života doživjela potpuni prekid veze sa ocem. Zbog rata se, zajedno sa majkom, bratom i očuhom, preselila iz rodnog grada u Banju Koviljaču, a kasnije u Lipolist, a otac je otišao u Austriju. Tokom dužeg vremenskog perioda nisu bili u mogućnosti da komuniciraju niti da se vide .Međutim, tišinu je prekinuo slučajni susret njene tetke i oca u Austriji.
Njihovi putevi su se još jednom ukrstili, omogućavajući im da čuju glasove jedni drugih i na kraju pogledaju jedno drugo. Ponovno okupljanje je bilo duboko emotivno, što je rezultiralo dvosatnim zagrljajem ispunjenim suzama radosnicama. Tokom čitavog rata među nama je prestala svaka komunikacija. Živo se sećam svog očuha, koji bi sedeo sa mnom i uranjao u dubine istorije. Dok je čitao naglas, razmišljala bih o svojoj odeći za veče, ali njegovi napori da se poveže sa mnom nikada nisu pokolebali. Udubljivali smo se u predmete poput istorije, srpske kulture, pa čak i nemačkog jezika. Njegova posvećenost je bila opipljiva i nisam mogao a da ne osjetim da je on moj pravi otac, moj nepokolebljivi zaštitnik koji je bio uz mene od djetinjstva i nastavlja biti stub u mom životu. Iako je postojala praznina, nadoknadio ju je na bezbroj načina. Međutim, uz sve to, moja majka je uvijek isticala da je moj otac najbolji – izvanredan čovjek.
Nikada nije loše govorila o njemu i usadila mi je uvjerenje da on nije samo otac već i oličenje onoga što otac treba da bude. Ovakve stavove je podelila i Seka tokom svog gostovanja u emisiji „Na terapiji kod Slavice Đikić Dejanović“. U mojim formativnim godinama postojao je period prekinute komunikacije između mog oca i mene. Pobjegli smo u drugu zemlju, a on je krenuo u Austriju. U to doba, fiksni telefoni su bili jedino sredstvo komunikacije, što je činilo nevjerovatnim izazovom ponovno povezivanje. Međutim, došlo je vrijeme kada smo se još jednom uspjeli pronaći. To je bilo kada je moja tetka, koja je postala izbjeglica i nastanila se u Austriji, odigrala ključnu ulogu u našem ponovnom ujedinjenju. Zanimljivo, slučajno je bila udata za rođaka mog oca, a cijela njegova porodica po majci ga je visoko cijenila. Bio je zaista izuzetan. Ovako smo ponovo uspostavili kontakt – tetka je dogovorila da koristimo komšijin fiksni telefon, a moj otac je nazvao. Ali, da budem iskren, kada sam razgovarao sa svojim tatom, nisam baš imao osećaj da razgovaram s njim. Bila je to neopisiva senzacija. Iako sam prepoznao da je to zaista moj otac s druge strane linije, to je ipak bio priličan šok. Čista nevjerica u situaciju spriječila me da podlegnem svojim emocijama; umjesto toga, zatekao sam se kako razmišljam o reakciji mog očuha, Milana. Znao sam da neće osjećati kajanje što me naziva svojim ocem. Začudo, sve se odvijalo onako kako se i očekivalo, a vjerujem da je Milan bio najteže od svih nas kada je moj biološki otac uputio poziv.
Ovo sjećanje je podijelila i Seka. Dva sata smo se čvrsto zagrlili i zajedno lili suze. Ali putevi im se tada nisu ukrstili. Na sliku se pojavio kasnije, nakon što je ona već stekla slavu, prema njegovim pričama. Kada je izašao moj debi album i otputovao sam na posao u Beč, moj bivši menadžer i emotivni partner sugeriše mi da bi to bila lepa prilika da se ponovo povežem sa ocem, s obzirom da smo bili u Austriji. Pristao sam i rekao: “U redu, pokušaću da ga pronađem, hajde da to uradimo.” Na trenutke sam se osjećala pomalo ogorčeno prema njemu jer sam već odrasla i mogla sam razumjeti kada mu ide dobro ili ne, i zašto nije dobar kada je moja majka. Ali sve te negativne emocije su zaboravljene kada smo se konačno sreli, zagrlili i pogledali jedno drugo. Iskustvo je bilo nevjerovatno izazovno i ispunjeno intenzivnim emocijama, kako je Seka opisala. Seku su pitali da li se sjeća te rečenice i kako je upućena njoj. Ona je odgovorila: Molimo vas da se suzdržite od toga. Nisam imao nameru da lijem suze. U detinjstvu sam bio dosta vitak, a on me je zvao Žilo, jednostavno pitajući: “Gde si Žilo?” To je bio opseg naše interakcije. Sedeli smo zajedno dva sata, a on je lio suze, dok sam ja, uprkos tome što sam odrasla, bila u nedostatku reči i u nedoumici o čemu da se raspitam.
