Bez sumnje, zemljotresi se svrstavaju među najrazornije prirodne katastrofe, pored požara i poplava. Od ključne je važnosti brzo reagirati u takvoj situaciji. Nažalost, naša regija je doživjela nekoliko opasnih potresa posljednjih godina, koji su rezultirali tragičnim gubitkom života. Vrijedi napomenuti da su Albanija, Hrvatska, Bosna i Srbija bile posebno pogođene seizmičkom aktivnošću tokom ovog vremena. Dana 23. februara 2024. godine, tačno u 10.23 sati, dogodio se kratak potres na jugu Hrvatske.
Naime , stanovnici Hrvatske su veoma zabrinuti za svoju bezbednost i strahuju od ponovnog potresa . Međutim , kako doznajemo , riječ je o manjem potresu tako da se apeluje na građanje da trenutno nemaju razloga za brigu.
Epicentar ovog seizmičkog događaja nalazio se u Jadranskom moru, točnije 94 kilometra jugozapadno od Dubrovnika i 104 kilometra sjeveroistočno od Barija. Ovu informaciju objavio je Evropsko-mediteranski seizmološki centar. Prema podacima seizmološke službe, potres je bio jačine 4,9 stepeni Rihterove skale. Ovu snažnu seizmičku aktivnost, magnitude 4,9, Seizmološka služba Republike Hrvatske detektirala je u Jadranskom moru, oko 80 kilometara južno od otoka Mljeta. Njegovo djelovanje osjetilo se na širokom području, od Dubrovnika do Zadra. Bilo je izvještaja Dubrovčana koji su doživjeli lagano podrhtavanje tla. Jedna osoba je to opisala kao nježno ljuljanje, dok je druga spomenuo da im se namještaj pomiče. Treći izvještaj navodi da je Dubrovnik doživio kratku, ali intenzivnu drhtavicu. Cunamije, koji su morski valovi velike amplitude, mogu biti izazvani zemljotresima, vulkanskim erupcijama ili atmosferskim poremećajima. Kretanje okeanskog dna u blizini epicentra potresa prenosi se na površinu, stvarajući seizmičke valove koji se šire u svim smjerovima. Visina talasa cunamija veća je u plićim vodama, a duž obale mogu dostići visinu od 20 do 30 metara, uzrokujući značajne štete. Ove prirodne pojave najčešće se zapažaju duž obala Tihog i Indijskog okeana. Nakon katastrofalnog zemljotresa u Indoneziji 26. decembra 2004. godine, dogodio se ogroman cunami koji je razorio obalna područja Indijskog okeana i rezultirao tragičnim gubitkom oko 280.000 života. Često pogrešno smatrani plimnim talasima, cunamiji nisu povezani sa plimnim fluktuacijama, uprkos pogrešnoj etiketi.
Izraz “cunami” svoje korijene nalazi u Japanu, naciji koja je dobro upoznata sa ovim pojavama. Nakon povratka sa svojih ribolovnih ekspedicija, japanski ribari susreli bi se s razarajućim prizorom njihovih mirnih luka preobraženih valovima koji su na moru ostali neprimijećeni. Ovo iskustvo ih je navelo da vjeruju da su ovi valovi bili isključivo za luku i da su se manifestirali samo u blizini obale. Kada se nalaze u epicentru, talasi potresa dostižu zapanjujuće visine. Ipak, kako se pojedinci udaljavaju od epicentra ili upuštaju u dubine okeana, amplitude cunamija se smanjuju, dok njegova brzina konstantno ostaje izuzetno visoka, u prosjeku oko 700 km/h. Približavajući se obali, brzina cunamija se smanjuje, usklađujući se s principom očuvanja energije, što dovodi do njihovog porasta kako voda postaje plića. Kada dođu do kopna, njihove visine mogu dostići izuzetne razmjere. Trajanje cunamija obično traje od 10 do 60 minuta, što je vremenski okvir diktiran izrazitim prostorno-vremenskim fluktuacijama u kretanju okeanskog dna u epicentru.
