Snežana Đurišić, renomirana pjevačica iz Srbije, već više od pedeset godina osvaja publiku. Trenutno nastavlja napredovati u svojoj glazbenoj karijeri, hvaleći se dobro uspostavljenom reputacijom. Uz profesionalna postignuća, brižna je majka dvoje djece i ponosna baka četvero unučadi.
S nepunih devet godina krenula je na svoj pjevački put i stekla titulu čudesnog djeteta. Bilo je to doista izvanredno u to doba, jer djeca nisu bila poznata po izvođenju narodne glazbe. Debitirala sam kao djevojčica od 8,5-9 godina s glasom daleko iznad mojih godina, nalik na onaj tinejdžerski. Moj kolega Zoran Leković i ja bili smo jedina prisutna djeca. Ova izvanredna pojava navela je ljude da je označe kao čudesno iskazivanje talenta djeteta. Ne znajući, bila je toliko popularna da je imala čast nastupiti na proslavi rođendana Josipa Broza Tita, predsjednika Jugoslavije, sa samo 11 godina. Tijekom intervjua u emisiji Exclusiv Night Snežana se prisjetila drage uspomene iz djetinjstva kada je pjevala na rođendanu svog prijatelja Tita i sudjelovala u rezanju njegove rođendanske torte. No, razgovor je poprimio turobni tok kada je zaronila u najizazovnije poglavlje svog života – posljedice smrti njenog supruga Slobodana Gvozdenovića, nakon 36 godina braka.
Ovaj poražavajući gubitak bacio je Snežanu u stanje duboke depresije iz koje se na kraju izvukla uvidjevši nužnost traženja stručne pomoći. Pjevačica, koja je imala otkriće o vlastitom uživanju u samoći, istaknula je važnost destigmatizacije i prihvaćanja ideje da potraži pomoć psihologa. Ključno je razumjeti da psihološka podrška nije samo za pojedince koji se prema društvenim standardima smatraju “ludima”. Kada netko postane svjestan dugotrajnog osjećaja nesreće ili općeg osjećaja da nešto nije u redu, a da nije u stanju odrediti glavni uzrok, preporučljivo je potražiti vodstvo.
Psiholozi mogu odigrati ključnu ulogu u pomaganju pojedincima u razotkrivanju njihovih unutarnjih borbi i stjecanju dubljeg razumijevanja samih sebe. Snežana razmišlja o svojoj želji za potpunom samoćom, čežnji koja je neumoljivo opstajala. Međutim, na kraju je shvatila štetne učinke takve izolacije i rekla: “Ovo nije korisno.” Snežana ističe da je njen put do iscjeljenja uključivao vjeru, protok vremena i zanimanje koje je odabrala. Đurišić u optimističnom tonu izražava duboku ljubav prema djeci, obitelji i životu iznad svega. Na životnom putu susreću se trenuci ljepote i ružnoće, dobrote i manje dobrote, a nažalost i mnogo nevolja. Prihvaćanje borbe, pod Božjim vodstvom, do sada je nekako dovelo do povoljnih ishoda.
