Nakon smrti pojedinca, njihova duša kreće na putovanje, vijugajući poznatim i dragim lokacijama koje je nekada posjećivala u životu. Prema učenju i dugogodišnjim običajima crkve, duša nikada nije lišena druženja tokom ovog eteričnog lutanja.
Prema riječima protojereja-stavrofora, profesora doktora Vladimira Stupara, trenutak smrti je unaprijed određen božanskim proviđenjem, voljom i dopuštenjem. U tom periodu je osoba najspremnija da napusti ovaj svijet. U periodu od dva dana, pojedincu se daje sloboda da ponovo posjeti sva mjesta i ljude koje je cijenio tokom svog života. Međutim, zbog odsustva fizičkog tijela, komunikacija s njima je nemoguća, jer sama energija duše nije u stanju uspostaviti kontakt. Ovo je u skladu sa pravoslavnim vjerovanjem u putovanje duše nakon smrti, posebno u početnim 40-dnevnim periodima. Prema Svetom Makariju Aleksandrijskom, najvažnija radnja koju treba preduzeti je moliti se trećeg dana nakon smrti voljene osobe.
U trenutku pokoja stiže anđeo da vodi dušu i pruži pomoć prilikom odvajanja duše od tijela, u pratnji anđela čuvara. Oni ostaju uz dušu dok ona prelazi u novo stanje i nailazi na nove okolnosti. Duša svjedoči beživotnom, umrlom tijelu, ali prepoznaje da suština osobe, njen jedinstveni i nezamjenjivi identitet, ostaje “živa” jer je osoba vječna. Često duša posmatra ožalošćene rođake i, ako je osoba preminula u bolnici, duša opaža prisustvo lekara i osoblja. Tokom prva dva dana, duša se oslobađa fizičkih ograničenja tijela i postaje pokretna, sposobna da se brzo kreće s jednog mjesta na drugo. Ovaj uvid iznio je protojerej-stavrofor profesor dr Vladimir Stupar na TV Hram. Nakon tri dana, duša kreće na putovanje u nebo, prelazeći njegova nebeska područja dok ne stigne do božanskog prijestolja Božjeg, gdje čeka Isusa Krista.
To je 40. dan kada se određuje sudbina duše, da li će boraviti u svjetlu ili tami do vaskrsenja ili posljednjeg suda. Što se tiče stvarnog iskustva, prema riječima protojereja Stavrofora Stupara, postoji još jedan fenomen poznat kao klinička smrt. Ovo se odnosi na odvajanje duše od tijela, nakon čega slijedi njen eventualni povratak, što je potpuno različita pojava. Koncept vremena kako ga ljudi razumiju je subjektivan, ali duša percipira vrijeme na poseban način. Na ovu percepciju utiče način na koji je pojedinac hranio svoju dušu tokom svog zemaljskog postojanja – da li su gajili svete vrline i primali božanske blagoslove u svojoj odanosti Bogu, ili su zanemarili važnost negovanja odnosa i sa svojim bližnjima i sa Bogom. Da li je duša doživjela posvećenje kroz sudjelovanje u svetim ritualima i usrdnim molitvama, ili je ostala beznadežna, iskusivši na kraju osjećaj siromaštva i bijede.
Tokom čitavog raspona od 40 dana, duša ostaje u društvu dva nebeska bića – anđela čuvara koji nam je darovan tokom krštenja i anđela kojeg je Bog poslao da isprati dušu. Nakon toga, duša kreće na putovanje, gledajući veličanstveni sjaj Nebeskog Carstva i veličanstveni tron Božiji. Alternativno, može biti izložen i carstvima u kojima žive duše koje nisu ispunile svoju svrhu postizanja stanja duboke ljubavi i jedinstva s Bogom. Ova pusta područja karakteriziraju tama, jadikovanje i tjeskoba. Duša svjedoči za oba carstva prije nego što stane u Kristovo prisustvo, koji na kraju određuje daljnje odredište duše.
