Zlatan Ibrahimović, renomirani fudbaler iz Švedske, postigao je svjetski ugled i priznanje. Njegovo samouvjereno držanje dovelo je do toga da ga neki doživljavaju kao uobraženog i pompeznog, iako to pripisuje svom nepokolebljivom samopouzdanju. Uprkos percepciji da je njegov život bio besprekoran, bilo je slučajeva kada je nailazio na lične prepreke, uključujući značajnu porodičnu iskušenje.
U autobiografiji “Ja sam Zlatan Ibrahimović”, autora Davida Lagerkranca, najslavniji fudbaler u švedskoj istoriji osvrće se na period kada ni bogatstvo ni uticaj nisu mogli pružiti utjehu. Od samog početka, Maxi, stariji Ibrahimovićev sin, pokazao je isti uporni duh kao i njegov poznati otac i uspješno je savladao početnu životnu prepreku. Međutim, kada smo ga doveli kući, primijetili smo promjenu u Maxijevom ponašanju koja nam je privukla pažnju. Umjesto očekivanog debljanja, često je povraćao i doživio značajan gubitak težine. Nesiguran o uzroku ovih simptoma i da li su normalni, potražio sam sigurnost od svoje porodice i prijatelja.
Uprkos njihovim utješnim riječima, Ibrahimović je priznao da i dalje ima svoje brige koje treba riješiti. Nakon što su otkrili bolest njegovog sina, on i njegova supruga Helena bili su primorani da odmah preduzmu akciju, što je rezultiralo iznenadnom i značajnom transformacijom. Iznenadni i intenzivan grč obuzeo mi je cijelo biće, nepoznat osjećaj koji me je potpuno zbunio. U svojim danima prije roditeljstva, čvrsto sam držao uzde kontrole. Mogao sam slobodno izraziti ljutnju, ludilo i svaku zamislivu emociju. Izazovi su dočekani nepokolebljivom odlučnošću i nemilosrdnom istrajnošću. Ali ova situacija je bila drugačija od bilo koje s kojom sam se ranije susreo. Osjećao sam se potpuno nemoćno, nesposoban za bilo kakvu akciju. Svakim danom, Maxijeva snaga je nestajala, a njegova nježna građa svela se na puku kožu i kosti.
Činilo se kao da se sam život sprema da ga napusti. Dok se Zlatan pripremao za sastanak, njegova supruga je prenijela hitnu vijest da je njihovom novorođenčetu potrebna hitna operacija želuca. U stanju duboke nevolje, Zlatan je priznao da se ne seća tačnog puta do zdravstvene ustanove. Ipak, živa sjećanja na bolničke hodnike i izrazita aroma ostala su mu u mislima. U očajničkoj potrazi za lociranjem svog sina, uporno se raspitivao o Maxijevom boravištu sve dok ga nisu uputili u prostranu dvoranu u kojoj je njegovo nježno dijete ležalo u inkubatoru. Maxi je djelovao krhkije nego ikad, s vitkim cijevima koje su mu delikatno prolazile kroz tijelo i nozdrve.
Prizor je bio strašno poražavajući, kao da je Zlatanovo srce nasilno otrgnuto iz grudi. Obuzet emocijama, izlio je ljubav i naklonost i prema sinu i prema Heleni, ali je priznao da više ne može da podnese tu situaciju. Izgovarajući te riječi, Zlatan je žurno otišao iz bolnice, pozivajući suprugu da mu se obrati ako im zatreba pomoć. Na sreću, operacija je uspjela, a Maxi je sada napredan i zdrav dječak. Iako se Maxi potpuno oporavio i uživa isti nivo blagostanja kao i svako drugo dijete njegovih godina, stalna vidljivost njegovog ožiljka djeluje kao trajni poticaj. Ovo mi zaista nudi novi pogled na život.
