Katarina Žutić, glumica, razgovarala je sa medijima o različitim temama, uključujući glumu, slikarstvo, prijateljstva, rat, strahove, nade, te buduće planove i želje.Katarina Žutić, jedna od najznačajnijih glumica svoje generacije, dala je ekskluzivan intervju za MONDO u kojem razgovara o različitim izazovima u svojoj karijeri, svojim iskustvima tokom raspada Jugoslavije, gubicima u prijateljstvima, kultnoj predstavi “Mala”, suradnji s Rastkom Lupulovićem, koji danas služi kao vladika Ilarion, kao i o događajima tokom bombardovanja 1999. godine, petog oktobra, svojim strahovima, nadanjima i budućim planovima.Na početku, podsećamo se filma “Vizantijsko plavo”, koji je premijeru imao prije 30 godina i koji je predstavljao veliki korak za Katarinu u svijetu sedme umjetnosti. Njena izvanredna interpretacija lika Lize donijela joj je prestižnu glumačku nagradu – “Caricu Teodoru”.”Tada sam imala samo 20 godina, bila sam veoma mlada. U toj godini je preminuo moj otac. Bila sam prisutna na niškom festivalu i dobila sam nagradu “Carica Teodora”.
To se dogodilo krajem avgusta, a otac mi je preminuo 31. avgusta. Tako da se sve o čemu sada pričate, iskreno rečeno, potpuno izgubilo u sjenci tog gubitka. Nisam zapravo ni znala kuda idem u tom periodu. Što se tiče moje karijere, nadala sam se da će to biti veliki korak naprijed i da ću imati priliku da nastavim da igram i radim. Međutim, nakon toga, sljedećih sedam godina nisam snimila nijedan film. U vrijeme bivše Jugoslavije, situacija je bila drugačija. Mladi i talentovani glumci su bili cijenjeni. Međutim, početkom devedesetih godina, sve se promjenilo. Rat i nesigurnost su preplavili scenu. Tako da, uprkos toj divnoj nagradi i prilici koju mi je pružila, moja karijera se nije razvijala onako kako sam očekivala”, izjavila je Katarina Žutić.”Mi smo bili djeca u osamdesetim godinama i nismo mogli ni naslutiti šta će se kasnije dogoditi. Ali, kada je devedesetih godina došao taj period… još uvijek se jasno sjećam gdje sam sjedila kada se održala ta sjednica u Cankarjevom domu.
Sjećam se da sam plakala neprestano jer sam shvatila da se nešto što sam uzimala zdravo za gotovo, nešto što je bila moja zemlja, raspada. Voljela sam tu zemlju. Tada su Slovenci napustili Jugoslaviju. Cijela moja generacija je pretrpela gubitak te bezbrižne mladosti – vrijeme kada smo išli na koncerte, dolazili su bendovi, izlazili na zanimljiva mjesta. Mnogi iz moje generacije su doživjeli potpuni slom svojih života. Veliki broj njih je bio prisutan na ratištima. Bili smo potpuno uništeni”, rekla je ona.
