U današnjem članku ćemo pisati o stvarima kojih se ljudi kaju kada ostare .Ono o čemu ne razmišljate, a dođe na naplatu. Mnogo toga u mladosti uzimamo zdravo za gotovo, misleći da je vremena napretek i da se neke odluke mogu odgoditi za sutra.
Tek kasnije, kada se život smiri, a iskustvo preuzme glavnu riječ, ljudi često shvate koliko su male, svakodnevne stvari važne i kako propušteni trenuci ostaju kao sjenka koja povremeno podsjeti da je moglo biti drugačije. Upravo zbog toga vrijedi na vrijeme osvijestiti što je to što se najčešće pretvara u žaljenje kada godine prođu.
Jedna od najčešćih stvari koje ljudi spominju jeste nedovoljno vremena provedenog s porodicom i najbližima. U brzom ritmu života, trka za poslom, obavezama i svakodnevnim problemima lako proguta dane. Mnogi tek kasnije shvate da su propustili odlaske kod roditelja, razgovore sa djecom, druženja s braćom i sestrama. Vrijeme je jedina valuta koja se ne može vratiti, a upravo porodični trenuci postaju oni koje srce najviše čuva.
Druga stvar zbog koje se ljudi kasnije kaju je nedovoljna briga o zdravlju. Kada smo mladi, tijelo sve podnosi, sitne bolove ignorišemo, a navike poput neredovne ishrane, nedostatka sna ili fizičke aktivnosti čine se bezazlenim. Međutim, poslije pedesete ili šezdesete godine sve to polako dolazi na naplatu. Zglobovi, srce, kičma, imunitet – sve postane osjetljivije. A najveća žal je u tome što se većina tih problema mogla ublažiti ili potpuno spriječiti ranijim brigama o sebi.
Treća stvar je neostvarivanje snova i odustajanje od želja. Mnogi ljudi potisnu svoje ambicije, bilo zbog straha, nesigurnosti ili zato što misle da nisu dovoljno dobri. Godine prođu u rutini, a čovjek ostane pitajući se šta bi bilo da je pokušao. Kasnije u životu, nije tolika tuga u tome što neki san nije ostvaren, koliko u tome što se nije ni pokušalo.
Četvrto žaljenje često se vezuje za odnose koji su završili zbog ponosa, tvrdoglavosti ili nedostatka strpljenja. To mogu biti prijateljstva, veze, pa čak i porodični odnosi. Ljudi kasnije shvate da je jedan razgovor, jedno izvinjenje ili malo više razumijevanja moglo spasiti odnos koji im je nekada mnogo značio. Ponos se pokaže kao najskuplja emocija, jer dokazan inat nikada ne vrijedi više od izgubljene osobe.
Peta stvar je pretjerano briga o mišljenju drugih ljudi. Veliki dio života mnogi provedu pokušavajući udovoljiti tuđim očekivanjima, uklopiti se ili izbjeći osudu. Tek kasnije shvate koliko su vremena izgubili razmišljajući o tome šta će neko reći, umjesto da rade ono što ih čini sretnima. Istina je da se većina ljudi ionako bavi svojim životima, a tuđe mišljenje rijetko ostane važno duže od nekoliko minuta.
Šesto žaljenje javlja se zbog manjka hrabrosti da se živi punim plućima. To uključuje putovanja, upoznavanje svijeta, nove hobije, promjene karijere ili životne preokrete. Mnogi se kasnije osjećaju kao da su živjeli „polovično“, uvijek oprezno, bez rizika. A kada godine prođu, upravo se ti trenuci hrabrosti najtoplije pamte.
Sedma, možda i najdublja stvar zbog koje se ljudi kaju jeste što nisu više živjeli u sadašnjem trenutku. Uvijek se čekao neki bolji period – kad djeca odrastu, kad se završe obaveze, kad bude više novca ili vremena. Međutim, život ne dolazi u velikim i savršenim sezonama, nego u sitnim, svakodnevnim trenucima koje često propustimo jer smo mislima već u sljedećem zadatku.
Zbog svega ovoga, možda je upravo sada pravi trenutak da zastanete i razmislite. Ne možete promijeniti prošlost, ali svaka odluka od danas može biti ona zbog koje se nećete kajati sutra.
