Dom se smatra kao sveto mjesto u koji ne yasluzuje svako da Vam udje. To je prostor u kojem duša spušta ramena, gdje smijemo biti ono što jesmo bez publike i bez maske. Tu nismo nečija uloga, funkcija ili obaveza.
Dom nisu samo zidovi i namještaj, već mirisi djetinjstva, jutarnja svjetlost koja se lomi po podu, sitni rituali koji se ponavljaju i energija koja se ne vidi, ali se osjeti čim uđemo. To je mjesto snage i obnove, i upravo zato pitanje ko ulazi u taj prostor nije banalno, već duboko važno.
Odmalena nas uče da budemo ljubazni, da otvaramo vrata, da ponudimo kafu i onima koji nisu pozvani. Uče nas da je zatvaranje vrata znak nepristojnosti, a postavljanje granica sebičnost. Međutim, ono što se rijetko kaže jeste da pretjerana blagost često postaje pozivnica za nemir. Postoje ljudi koji ulaze s osmijehom, ali iza tog osmijeha ne donose mir, već težinu. Kako je Bernard Shaw upozorio: „Čuvajte se onih koji vam se smiješe – možda samo oštre nož.“
Jedni od njih su vječni patnici. Ljudi kod kojih je sve uvijek loše: posao, komšije, zdravlje, vrijeme, država. Oni ne dolaze da razgovaraju, već da se isprazne. Njihove priče nemaju kraj, niti traže rješenje. Oni ne žele promjenu, žele publiku. Nakon njihovog odlaska kuća je ista, ali vi niste. Zrak djeluje gušće, tišina praznija, a um umoran. Niste uvrijeđeni, ali ste iscrpljeni. Razlika između sažaljenja i saosjećanja tu postaje jasna: sažaljenje troši, saosjećanje osnažuje. Vaša energija nije neiscrpna i imate pravo da je čuvate. Wayne Dyer je to jednostavno objasnio kada je rekao da umor često ne dolazi od rada, već od toga što vas drugi koriste.
Postoje i oni koji dolaze s poklonima, ali svaki njihov dar ima nevidljivu cijenu. Kolač, cvijet ili sitnica koju ste nekad spomenuli djeluju kao znak pažnje, sve dok se ne pojavi očekivanje. Tada shvatite da dar nije bio čin ljubavi, već ulaganje. Osmijeh se pretvara u tihu ucjenu, a vi se osjećate dužnima. Nakon takvih posjeta dom više nije potpuno vaš, jer je neko u njega unio osjećaj obaveze. Kako je primijetio Mihail Labkovski, manipulator najprije ponudi jabuku, a zatim vas natjera da pojedete cijelu kutiju.
Posebno su podmukli nasmijani kritičari. Oni uvijek govore „iz najbolje namjere“. Primijete da vam je nešto staromodno, da vam je dijete previše bučno, da ste se „nekako promijenili“. Njihove riječi nisu otvoreni napadi, već sitne igle upakovane u brigu. Najčešće dolaze od ljudi koji su nam bliski, pa ih je teže prepoznati i još teže zaustaviti. Nakon njihovog odlaska, počinjete sumnjati u sebe i u vlastiti prostor. Dom, koji bi trebao biti utočište, postaje mjesto tuđih procjena. Erich Fromm je rekao da ljubav počinje prihvatanjem, a kritika željom da se drugi promijeni. Ako vas neko ne prihvata, ne zaslužuje ni vaš prag.
Ima i onih koji ne dolaze zbog razgovora, već zbog cilja. Govore smireno, sigurno, uvjerljivo. Znaju tačno šta treba reći da bi stekli povjerenje. Njihova snaga leži u tome što ciljaju one koji se boje reći „ne“. Kako je jednom rečeno, povjerenje je dragocjeno, ali bez provjere postaje opasnost.
Granice nisu znak hladnoće, već oblik ljubavi prema sebi. Dom je tvrđava, a svaka tvrđava ima kapije. Reći „ne“ nije nepristojno, to je zrelost. Ako vas neko nakon posjete ostavi umornima, napetima ili sumnjičavima, to je poruka koju ne treba ignorisati. Samopoštovanje počinje izborom koga puštamo u svoj život. Neka vaš dom ostane sveto mjesto mira, sigurnosti i topline, a oni koji taj mir ne poštuju neka ostanu pred vratima, čak i ako se smiješe najljepšim osmijehom.
