Nekako je običaj u ovim našim balkanskim krajevima, ali i diljem svijeta da porodice podižu nadgrobne spomenika svojim pokojnicima, te na taj način pokazuju i koliko im je ta osoba značila za života, a sa prigodnim riječima koje se stavljaju na ploču oni se zauvijek opraštaju od svoga pokojnika.

Međutim, da to nije baš uvijek tako dokaz je i nadgrobni spomenik čovjeka iz ove priče, koji je on podigao sam sebi za života, i koja govori o jednoj sasvim drugoj priči i drugačijim odnosima unutar nekih porodica.

Nije neka velika tajna da se pojedina djeca i ne ophode prema svojim roditeljima na način koji ovi zaslužuju, posebno kada dođu u neke poznije godine, te da neki  sinovi i kćeri baš i nemaju neko veliko poštovanje i ljubav prema svojim roditeljima, te da kako ovi stare sve više gube interesovanje za njih, pa tako prestaju i sa javljanjima, a o posjetima i da ne pomišljaju.

Loading..

Sve je to veoma tužno, ali takvih je priča na žalost sve više i više i zbog toga je ovaj čovjek o kome je ovaj tekst odlučio da pomoću svoga nadgrobnog spomenika kaže sve o svojim sinovima i o način na koji su se ophodili prema njemu dok je bio živ.

Vjerujemo da njegovi sinovi rijetko kada posjećuju grob svoga oca , jer ono što na njemu piše nije svakako nešto čime bi se oni trebali ponositi, a natpis na nadgrobnom spomeniku ide baš ovako:


“Da sam odgajao dva psa branili bi kuću i mene cijelog života. Sina sam školovao na fakultetu. A drugog za TV tehničara. Placeve i zgrade sam im spremio za života. U sudu me osudili da sam poludio te da se lišavam svih prava kao i prava glasanja.
Mene izgone iz kuće u starački dom u Šabac, 50 su puta dovodili su policiju sa komšijama. Davili me noću. Napadali me sikirom, nožem, lopatom i pesnicama.”

Da nije tužno, svakako bi bilo komično.

Loading..

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here